Ludistička lucidnost

Ludistička lucidnost

HKD Teatar nudi nam još jedno zanimljivo suvremeno scensko čitanje klasika, čija će izvedbena urnebesnost porasti s brojem izvedbi

Prihvatiti se danas režiranja Brešanove groteskne tragedije Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja znači uhvatiti se u koštac ne samo s dramskim tekstom nego i s njegovom društveno–političkom poviješću, koja ga je odredila kao jednog od najsubverzivnijih hrvatskih dramskih tekstova u doba komunizma. Osobito je intrigantno kad se takva pothvata prihvate riječki HKD Teatar i redatelj poput Laryja Zappije, poznati po uspješnim scenskim reinterpretacijama modernih klasika. Zappijina je ludička lucidnost zaista čudesna — ona posve neočekivano izokreće ustaljena očekivanja, dovodeći gledatelje najprije do jednog zaključka o scenskom čitanju teksta, koji se nakon promišljanja predstave usložnjava i izokreće. Kao što nas je u Marinkovićevoj Gloriji naveo da pomislimo kako nam je ispričao ljubavnu melodramu sa sretnim svršetkom, tako nas je ovaj put, također uvelike reducirajući tekst, uvjerio da nam priča priču izvučenu iz ropotarnice povijesti. Tom je dojmu uvelike pridonio vizualni aspekt predstave — i scenografija Ljerke Hribar i kostimografija Danice Dedijer (za vizualni aspekt zaslužan je i oblikovatelj svjetla Deni Šesnić) ulovljene su u paučinaste niti, prašinu i naftalin. Osim toga, Zappia zauzima humoristički otklon spram teksta, nastojeći ga razigrati što urnebesnije i komičnije. (Kažem, nastojeći, jer u samoj je izvedbi urnebes izostao. Čini se da se to dogodilo ponajprije zbog još nedovoljne opuštenosti glumaca, kojima će, osobito zbog prostornog snalaženja među kaotično porazbacanim stolcima i publikom, vjerojatno trebati vremena da se posve prepuste potencijalnoj urnebesnoj zajedničkoj igri.) No, vratimo se Zappijinoj ideji pojačavanja komike, najuspješnije provedenoj u Škuncinu režiranju kazališta u kazalištu, prepunu duhovitih dosjetki. Pojačavanje nas komike, u kombinaciji s navedenim vizualnim segmentom predstave, navodi na pomisao da gledamo zbivanja koja su odavno iza nas i kojima se danas s lakoćom možemo smijati. No, Zappia upravo takvim odmakom, koji je posve u suprotnosti s aktualizacijom, uspijeva na mnogo istančaniji način razotkriti sve sličnosti Brešanova teksta s današnjicom, čiji su protagonisti, iako zaogrnuti drukčijim ideološkim plaštem, i dalje raznorazni Bukare i Pulje određeni potkupljivošću, amoralnošću i primitivizmom. A upravo je to ono što i inače zanima Zappiju — ogoljeni pojedinci koji po istim načelima djeluju u raznim ideološkim sustavima. Ispod naftalina i komičkog otklona koji su konstrukti Zappijina redateljskog čitanja posve prirodno i nekonstruirano počinje prodirati aktualnost teksta i nametati se sama od sebe.

Univerzalna metafora

Zappia je svjestan da je prodor snažniji ukoliko se naoko potiskuje, nego ukoliko se potiče raznoraznim i vrlo često banalnim aktualizacijama. Na taj je način Brešanova kritika jednopartijskoga sustava postala beketovski intoniranom, univerzalnom metaforom vječnog odnosa korumpirane vlasti i neprilagođenih pojedinaca, koji neizbježno postaju njezinim žrtvama. Rijetki su i suptilno provedeni momenti u kojima Zappia izlazi iz univerzalne metafore u izravniju aktualizaciju — prvi dio predstave glumci igraju doslovce među publikom, čime gledatelji, identično kao i na burnoj praizvedbi teksta, 1971. godine u Teatru ITD i režiji Božidara Violića, postaju narod predstave. (Logično je, stoga, da Zappia izbacuje lik Šimurine, koji predstavlja tumača/Horacija/narod.) Još jedan trenutak aktualizacije jest prizor u kojem seljaci zapjevaju hrvatsku budnicu (glazbu temeljenu uglavnom na poznatim komunističkim napjevima potpisuje Duško Rapotec Ute), no ono što taj trenutak čini svježe ironijskim jest činjenica da se budnica pjeva u prizoru dekadencije Klaudijeva dvora iz Hamleta. Od glumaca istaknuli su se Davor Jureško, koji je ulogom Bukare proslavio 25 godina umjetničkog rada, a čijoj se uvjerljivoj interpretaciji može zamjeriti jedino povremena neartikuliranost, dramski sve snažniji Damir Orlić (Škoko) te ponovno sjajna i drukčija Edita Karađole u ulozi seoske učiteljice Škunce. Taj Zappijin naočigledniji zahvat u tekst — promjena spola učitelja — pokazao se iznimno inteligentnom dosjetkom, koja izvrsno funkcionira i na idejnom (hendikepu intelekta dodan je i hendikep spola) i na izvedbenom planu (najpapirnatije lice teksta u interpretaciji Karađole postalo je jedno od najautentičnijih lica predstave). Nenad Šegvić iznio je dojmljivu grotesknu karikaturu Pulje, kojoj jedino možemo prigovoriti sličnost mimike lica s nekima od njegovih prijašnjih uloga. Andreja Blagojević (Anđa), Zrinka Kolak Fabijan (Majkača) i Denis Brižić (Mačak) ostvarili su solidne glumačke interpretacije.

HKD Teatar nudi nam još jedno zanimljivo suvremeno scensko čitanje klasika, čija će izvedbena urnebesnost, vjerujem, porasti s brojem izvedbi.

Tajana Gašparović