LJUBITELJ TRPKOG VINA

LJUBITELJ TRPKOG VINA

Ivo Brešan, Tri života Tonija Longina, Europapress holding, Zagreb, 2005.

Da je hrvatska povijest poprilično nalik šekspirovskoj slici ljudskoga života, nije ništa novo. Uostalom, cijela Europa stoljećima je bila poprište sukoba, građanskih ratova, vjerskih, nacionalnih, ideoloških i inih srazova. Klalo se uzduž i poprijeko. Krv je tekla poput kišnice. Potom se, u redovitim razmacima, sve lijepo zaboravljalo. Neprijateljstva su pometana pod tepih, tiskale se geopolitičke karte s granicama iscrtanim po svetom prirodnom i povijesnom pravu i nastavljalo se živjeti, privređivati i trgovati kao u vječnom rajskom skladu, tek povremeno prekidanom sitnim, spomena nevrijednim, trzavicama. A ipak, samo je hrvatska povijest u vlastitoj vizuri doživljavana kao krik i bijes. Čini se da jedino Hrvati vide sebe same kao povijesno neuspio, pak i nesposoban narod. Naša nacionalna povijest kao da je rezervoar neiscrpne nesreće.

Tragedija ne zna za kompromis

Pitanje je kako opstati usprkos trajnoj tjeskobi, kako preživjeti usuprot cinizmu događajnice i, ponajprije, kako disati protivu vlastita malodušja. Jedno rješenje, ako ne logično, a ono barem očekivano, jest očaj, rasap, krajnja rezignacija. Uostalom, pola hrvatske književnosti 19. stoljeća završilo je o štriku ili po umobolnicama. U situaciji tek stasala građanskoga društva, u kojem se prvi put javlja projekcija subjektiviteta kao individualnosti neovisne o staleškoj pripadnosti, uz stalno neriješeno nacionalno pitanje, ali i uporno reduciranu političku demokraciju, mi–stvo Hrvatstva nužno neurotizira njihovo ja–stvo. Zato je naš romantizam ponajprije zaokupljen povijesnom mitomanijom. Poviješću osujećeni klasicizam uvijek i iznova potiče glad za kolektivnim subjektivitetom kao nadomjestkom neiživljene državnosti. Od mita do ludila, pak, samo je korak. Na suvremenoj književnoj pozornici, i dalje rasadištu kriptobaštinjene preporodne književne shizofrenije, Ivo Brešan bira drugu moguću opciju. Igra se. Kao i drugi pisci opsjednuti poviješću, on je duboko svjestan kako se neodrađena povijest ne može tek tako preskočiti. Lukavija od bilo kakve individualne strategije, skače nam za vrat baš kad smo najuvjereniji da smo je uspjeli napustiti. Spominjući igru, treba dodati još jednu riječ bitnu za Brešana. Smijeh. Ne humorizam. Uglavnom ne. Bergsonovski smijeh. Jer, humor suosjeća. Štoviše, on u nekim inačicama nudi svojevrstan sentimentalizam. Smijeh, pak, ono mediteranski raspušteno cerekanje nad ljudima i pojavama ljudskog življenja, ne poznaje milosti, ne trpi suosjećanja. Takva je većina brešanovskih dramskih djela. Za Bukaru i kompaniju nema samilosti. Pokazati je značilo bi razvodniti njihovu sudbinu. Brešan nije ljubitelj bevande. Samo trpko vino s okusom suncem raspamećena kamenjara može zadovoljiti njegov spisateljski eros.

No, upravo zato njegovi su likovi i tragični. Jer, tragedija ne zna za kompromis.

Istinska, duboka misao

Slično je i s njegovim prozama. Groteskne upravo zato jer njegovi likovi žive svoju sudbinu bez olakotnih okolnosti, one prikazuju život kao krik i bijes u kojem su svi gubitnici, a jedini način da se preživi jest zdravi smijeh, začinjen sloterdijkovskim cinizmom. No, njegovi likovi rijetko zasluže taj smijeh. Oni imaju nešto od srednjovjekovnih egzempla. Služe kao dobavljači dobra ne sebi, nego publici. Istodobno, imaju nešto i od velikih tragičkih karaktera. Nepristajanjem na kompromis upetljavaju svoju sudbinu u neizbježnu propast. njihove akcije nerijetko su u potpunu raskoraku s njihovim probicima. I konačno, tragično nerazumljive njima samima, njihove sudbine pokazuju se smiješnima. Groteska je, dakle, kruna svega. Nije slučajno Brešan po obrazovanju i filozof. Misao, istinska, duboka misao, ne trpi polovičnosti. Suosjećati s pojedinačnom sudbinom znači ukloniti se pojmu sudbine. Sentimentalnost donosi suze, a one mute pogled. Velike povijesne teme u brešanovskom čitanju upozoravaju da suze nad vlastitom sudbinom, one tipično hrvatske lamentacije nad epskim jadima od stoljeća sedmog i jesu odgovorne za sve zlo što nam se dogodilo. Umjesto tragedije, mi smo izabirali sentimentalnost. Za tragediju se hoće hrabrost. Hrabrost podrazumijeva rizik. Rizik ne poznaje kalkulantstvo. Mi smo, čini se, previše kalkulirali svojom prošlošću, kušajući u njoj naći izliku za vlastite slaboće. To je tek jedna komponenta brešanovskog shvaćanja života. Druga je onaj specifičan osjećaj nepovratne zaokruženosti povijesti. Osjećaj koji njegovim likovima daje okus uzaludnosti. I sve što im se dogodi tek podcrtava njihovu nemoć u toj općoj pozornici uzaludnog. Toni Longin upravo je takav lik. Junak romana nastala na neposrednu spisateljskom iskustvu drama Stani malo, Zvonimire i Utvare po nekom pakosnom nacrtu hrvatskoga povijesnog usuda luta raznim vremenima u potrazi za realizacijom mi–stva, to jest Hrvatstva. Sve što smo ranije rekli o Brešanovim postupcima i junacima vrijedi i za njega i za njegovu pripovijest. Njegov racionalizam pokušava iskalkulirati bolju sudbinu tamo gdje je kalkulacija suvišna. Vjera da se povijest može nadigrati pokazuje se naivnom. Za stolom opasno nalik kockarskome ona je već raspodijelila sve karte. Koji god adut podastremo, ona ima jači. Koji god potez odigramo, ona ga je očekivala. A ipak sjeda s nama za stol, perfidno nas nukajući na jeftinu vjeru u ravnopravnost svih sudionika u igri.

Dvojbeno izlječenje

Ipak, ovaj Brešanov roman nudi stanovit pomak u igri s poviješću. Slično kao u dvjema spomenutim dramama, povijest se pokazuje prostorom u kojem junaci nastoje izigrati determiniranost. U Utvarama u igru je, kao i u priči s Longinom, ubačena i psihijatrija. Tako je hrvatska prošlost i doslovno konstruirana kao velika ludnica. Simbolično, liječiti se od povijesti moguće je tek podvrgavanjem psihijatrijskom tretmanu. No, izlječenje je uvijek dvojbeno. Uvijek, naime, neki moment nagoviješta da se Hrvati ne daju izliječiti od te svoje već kronične bolesti. U Longinovoj priči dalje usložnjenje radnje nudi moment realnosti postavljene iznad psihijatrije. Jer, jedan od ključnih likova lice je historiografske, a ne psihijatrijske provenijencije. Time je majstorstvo brešanovskoga fabuliranja i mislilaštva dosegnulo vrhunac. Usuprot njemu, nažalost, stoji banalan izričaj, suh do razine novinskih popularnih romana.

Antun Pavešković