KRUHA I EKSPERIMENTA!

KRUHA I EKSPERIMENTA!

Za sada je vidljivo da je zagrebački festival daleko bolje organiziran, programski jasnije koncipiran, a marketinški i dizajnerski bolje popraćen od slično usmjerenog splitskog sabora novoga filma i videa

Repertoarna su nam kina više prazna nego puna, a ona rubna, za ljubitelje (multi)medijske ezoterije, jedva skupe šačicu posjetitelja. No, organizira li se u njima festival, sve će se bitno promijeniti. Zagrepčani, i općenito našijenci, u posljednje vrijeme toliko vole festivale da su zbog njih zavoljeli čak i film. Da apsurd bude veći, čini se da su počeli voljeti čak i najmanje komunikativnu od svih filmskih vrsta, koju zaobilaze čak i zakleti filmoljupci — eksperiment!

Taj specifični lokalni trend potvrdio je potkraj rujna i Prvi internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa, udomljen u zagrebačkom Studentskome centru. Premda bi brzinska anketa pokazala da većina njegovih gledatelja, familijarnija čak i s pikselima, vjerojatno ne zna što znači šifrirani naslov (25 frejmova u sekundi u video pal–sustavu), poziv na okupljanje pred malim (MM) i velikim ekranom SC–a zdušno je, pa čak i masovno, prihvaćen. A pokretačka jezgra 25 FPS–a iz istoimene udruge (Mirna Belina, Marina Kožul, Simon Bogojević–Narath i Vladislav Knežević) tako je dobila zadovoljštinu za izbacivanje svoje emisije Videodrom iz programske sheme Hrvatske radiotelevizije, gdje su svojedobno, tek jednom mjesečno, nenametljivo nudili općinstvu susret s eksperimentalnim i videootajstvima. Uskraćivanjem toga prikazivačkog kanala, a u kontekstu ostalih uskrata u sve komercijaliziranijoj kulturnoj sredini, dobili su i bitan argument za pokretanje svog i još jednog hrvatskog filmskog festivala.

Četiri programa

Uz nužne festivalske dodatke, kao što su posebne projekcije (radovi produkcijske kuće Autour de Minuit, izbor iz Videodroma i festivala u Clermont–Ferrandu), retrospektive (hrvatskog, američkog i japanskog eksperimenta), te osmišljeni predavački nastupi članova žirija (Calmin Borel, Fred Camper i Hrvoje Turković) novi festival pokazao se u koncepcijskom i sadržajnom smislu svojevrsnim produžetkom Videodroma. Podsjetimo, svaka televizijska emisija bila je zamišljena kao tematsko–problemski blok sastavljen od nekoliko recentnih filmskih i/ili video egzemplara. Po tom modelu, festivalski program 25 FPS–a podijeljen je na četiri različita programa. Prvi, naslovljen Tvorci hibrisa, svakako metodološki najbogatiji i možda produkcijski najraskošniji, odlično je poslužio za zagrijavanje publike nedovoljno izložene eksperimentu, a predstavio je i nekoliko poznatijih imena, poput Matthiasa Müllera ili britanske animacijske braće Quay, koji su svoje premijere imali na splitskom festivalu novoga filma i videa ili na Animafestu. Štoviše, započevši program upravo s Igrom (M. Müller — Ch. Girardet), napetim found footage kolažom koji zumira i novom dramaturškom logikom slaže reakcije publike kazališnih i filmskih predstava izvučene iz poznatih igranih filmova, tvorci 25 FPS–a kao da su (s određenom dozom autoironije) htjeli najaviti da će se itekako poigrati očekivanjima i percepcijom publike. Nije to bio i jedini film kojemu je kao gradivni element poslužila filmska baština. Miljenik organizatora (i dobitnik posebne nagrade udruge 25 FPS) bio je i Leptir ljubavi Nicholasa Provosta, u kojemu zrcalno razlomljeni fragmenti Kurosawina Rašomona začudnim leptirastim oblicima poetiziraju ljubav. No, većina radova u prvom programu ipak je imala netaknute izvore poduprte visokom produkcijom i (digitalnom) tehnologijom. Hi–tech–nadrealizam (Perpetuum mobile u zemlji meda i mlijeka, Al+Al), (de)konstrukcija fizičkog/urbanog prostora (Radovi Hendricka Dussoliera) ili metafizičko pozicioniranje tijela u prostoru (npr. Odlučili smo ne umrijeti Daniela Askilla) ugodno su se nadopunjavali i izmjenjivali s fantazmagorijama u Muzeju utvara braće Quay ili dojmljivim antigravitacijskim plesom Iz moje perspektive Carla Stevensona, tvoreći raskošnu eksperimentalnu paletu. Drugi program, zvan Strukture u vremenu, donio je blago hlađenje prilično hermetičnim i jednoličnim programom, koji je, srećom, ipak sastavljen od pojedinačno dobrih i mahom apstraktnih radova izražena (akromatskoga) grafizma. Zbog programski bliska naguravanja radova sličnog vizualnog habitusa, pa i zvučnog zapisa, neki su se zanimljivi radovi (primjerice; Par nepar par Barbare Doser i Sinus_prolaz Didija Bruckmayra i Michaela Strohmanna) pretopili i izgubili u projekciji. Zato je veću šansu da bude zapažen (i nagrađen) imao film Upute za svjetlosno–zvukovni stroj Petera Tscherkasskyja, još jedna uspjela found footage dekonstrukcija poznatoga štiva, ovaj put špageti–vesterna i njegove ikonografije. Iz toga programa nagradom je ipak izdvojen još jedan film, Z–reaktor Kazuhira Goshime, dojmljiva meditativna studija urbanoga (tokijskoga) prostora noću. Slikom riječi, festivalski program trećega dana izrazitije se poetizirao i vratio bliže konkretnoj stvarnosti. U prvom slučaju, nije se poetiziralo samo slikom, nego i zvučnim zapisom, čak u tri rada. Stihovi Konstantina Kavafisa nadahnuli su Pamćenje tijela Katarine Athanasopoulou, poezija Roberta Frosta miljenika publike, film Pan s nama Davida Russoa, dok je rasplinute vedute pustoga bolivijskoga grada pratio intimistični zvučni zapis u argentinskom filmu Uyuni Andrésa Denegrija, jednom od najboljih (i nagrađenih) filmova festivala. Predstavljanje filmova međuprostora, kako svoje festivalske akvizicije nazivaju selektori/ce, završeno je pak programom Preoblikovanje habitata, vizualno privlačnim studijama arhitekture i prostora, naglašeno stroge forme, koja je sveukupno gledajući dominirala cijelim prvim, uspjelim i dobro primljenim izdanjem 25 FPS–a. Dakako, novi festival neće proći bez usporedbi sa deset godina starijim i slično usmjerenim splitskim saborom novoga filma i videa, a vrijeme će pokazati komu one idu u prilog. Za sada je vidljivo da je zagrebački daleko bolje organiziran, programski jasnije koncipiran (na temelju selektorskog poziva), a marketinški i dizajnerski bolje popraćen. S druge strane, splitski ima bitno širu i otvoreniju koncepciju, jer se ne definira usko kao festival eksperimentalnog filma i videa, nego i kao multimedijski izlog alternative. Alternativni kišobran pritom pokriva sve filmske vrste i filmu srodne medije, kratki i cjelovečernji film, pod uvjetom da se u tim okvirima i formatima nesputano alterira sve na što smo naviknuli ne samo u kinu nego i u svakodnevnome životu. Nesreća je Splićana što su ti rubni artefakti (osobito u formi kratkog i dokumentarnog filma te novih medija), postali tražena roba drugih i mnogo mlađih domaćih festivala. Sreća je pak Zagrepčana to što su programsku konstrukciju zasnovali na žanrovski i koncepcijski (možda čak odveć) raščišćenu terenu, za kojim nitko od drugih festivalskih konkurenata neće posezati. A hibridnim programom ipak su transcendirali u medijsko–tehnološkom (i estetskom) smislu limitirajući naslov festivala 25 FPS.

Diana Nenadić