Komuniciranje energijom

Komuniciranje energijom

Iznenađujući je već prvi duet, neobično loptanje muškarca i žene, koji zamišljenu lopticu prihvaćaju cijelim tijelom, puštaju je kroz sebe i vrte poput flipera, i vraćaju, ali s očitim, uvijek novim emotivnim zapisom

Zagrebački plesni ansambl jedna je od čvršćih točaka domaće plesne scene, jasna koncepta i kontinuirane kvalitete kako koreografije tako i razine izvođenja. Njihova posljednja premijera, koja je već obišla ljetne pozornice Svetvinčenta, Zadra i Splita, Priče bez niti Alexisa Eupierrea, izvedena je u Zagrebu u Teatru &TD 22, 23. i 24. rujna. Predstava je strukturirana poput kratkih rezova, situacije se nižu, bez uzročno–posljedične veze, tvoreći paletu međuodnosa. Likovi / izvođači su: Darija Doždor, Petar Leventić, Zrinka Lukčec, Andreja Široki i Ognjen Vučinić, a španjolski je koreograf u razgovoru za »Vijenac« rekao da je predstava na neki način portret ZPA, kako on vidi ovaj ansambl, profesionalnu zajednicu vrlo različitih plesačkih osobnosti, u što se odlično uklopio i gost projekta, glumac Leventić. Iako je predstava nedvojbena i vrlo zanimljiva cjelina, prvi dio, koji ispituje odnose i naboje dijaloga, nametnuo se začudnim, suptilnim nijansama pronađenih rješenja. Iznenađujući je već prvi duet, neobično loptanje muškarca i žene, koji zamišljenu lopticu prihvaćaju cijelim tijelom, puštaju je kroz sebe i vrte poput flipera, i vraćaju, ali s očitim, uvijek novim emotivnim zapisom, sve dok njoj ne dosadi igra i izbaci lopticu na stranu, u publiku. Pa onda čudesan muški duet, na mjestu, samo u igri pružanja, traženja i izbjegavanja pružene ruke. Ili onaj, kao posveta nezaboravnoj predstavi Théâtrea du Mouvement Pismo donosiocu, kad je plesačica stalno na partneru, u potrebi da se stisne, zaštiti, sakrije. Ili ples parova, kao neka neobična inačica društvenoga plesa, s elementima rock’n rolla i tanga. Sve je to odigrano u silnoj napetosti, koncentraciji i preciznom, brzom, upućivanju i primanju energije. Niti koje ih vežu, i u dijelovima u kojima kontakta gotovo uopće nema, kao da su vidljive okom. Kako predstava ide dalje, ne dolazi do stapanja, nego do, s jedne strane, unificiranosti, reakcije mase, izvođenja zadatka na znak, a s druge odvajanja i sve jače individualizacije, odnosno osamljenosti, plesnih sola. Znakovite su i igre u troje, jedna u kojoj treći uvijek smeta, ubacujući se među dodire para, ali je sve u brzoj igri izmjene odnosa: uvijek je netko drugi taj treći. Pa moderni antropozofski, zakočeni Šiva, sa svojih šest ruku, u stalnoj paralelnoj: brizi duha, sputanog tijela i želji za emocijom, komunikacijom, ljubavlju. Kostim Đenise Pecotić mijenja se, transformira, ujednačuje unutar grupe, i na kraju naglašava osobnu ideju izvođača. Presvlake se izvode diskretno, na sceni, kao priprema za novu situaciju. Svjetlo Branka Cvjetičanina bijelo je i čisto u izvlačenju lika iz tame, i sjenčanju tijela, a Višeslav Laboš & Tomislav Gjergja potpisuju glazbu koja se nenametljivo podlaže energiji i kvaliteti izvođenja.

Maja Đurinović