KNJIGA I CIPELA

Izdaleka sam pratio rat hrvatskih nakladnika protiv pauperizacije njezine svetosti — Knjige, koju sada prodaju na tako banalnim mjestima svakodnevna života kao što su kiosci. I u Sloveniji događalo se nešto slično, protesti protiv visoke dobiti novih tržišnih monopolista i posljedično osiromašivanje nakladnika te knjižara još nisu utihnuli. Novinski su se tržišni stratezi, doduše, od visoke literature s poznatim stranim i domaćim autorskim imenima, koja su vukla marketinške akcije, u posljednje vrijeme okrenuli nižim žanrovima, erotici i detektivskim djelima, i mnogi koji knjižare još doživljavaju kao duhovna svetišta donekle su odahnuli. No onaj tko misli da je to bila samo prolazna pojava, koja će brzo prestati, prevario se. Kao ni jedna stvar u tom novom svijetu, u kojemu živimo, ni knjiga nije mogla, a ni ubuduće neće moći, izbjeći sveopću komercijalizaciju i filozofiju prodaj — kupi — prodaj, koja sve više zaposjeda naš život. Prvi signal novoga vremena osjetio je slovenski pjesnik Boris Novak davne 1989, kad je velika i poznata nakladnička kuća, u kojoj je radio kao urednik, već prolazila kroz proces privatizacije. Na novogodišnjoj zabavi, nakon dugotrajne rasprave o ulozi i značenju knjige, jednom od novih vlasnika nakladničke kuće pjesnik i urednik popeo se navrh glave. U dva sata noću izuo je cipelu i bacio je na stol među čaše i francusku salatu. »Vidiš li što je to?« upitao je. Pjesnik je vidio: to je cipela. »Eto«, rekao je novi vlasnik stare i čuvene nakladničke kuće, »knjiga je cipela«. Pjesnik je napokon shvatio filozofiju novoga vremena i njegovih vlasnika: knjige će se od sada prodavati kao cipele. Tako je i bilo, novi su vlasnici u nekoliko godina ukinuli programe prijevoda suvremene strane literature, grčke klasike, ukinuli su zbirke suvremenih domaćih autora, ostali su rječnici, (prevedeni) leksikoni sa sličicama te svakovrsne žute naslovnice na brzinu uvezene iz Amerike. Prije toga otpustili su visokokvalificirane urednike, pjesniku je bilo svega preko glave te je otišao na fakultet predavati trubadursku liriku. Novi su vlasnici nekoristan dio nakladničke kuće zajedno s nekretninama prodali i kupili marinu u Portorožu. Ja se zapravo na nove trendove ne bih smio žaliti. Dva moja romana našla su se kod dviju novina na kioscima i doživjela prodaju o kakvoj u normalnim okolnostima ne bih mogao ni sanjati. Kad smo jednoć Miljenko Jergović i ja, kojemu se ista stvar dogodila u Hrvatskoj, razgovarali o novome marketinškom knjižnome fenomenu, složili smo se da je stvar loša ako zbog toga ljudi više neće odlaziti u knjižare, ali je ipak dobra, jer uopće kupuju knjige. No, ostalo je pitanje koje nismo razriješili: Da li ti ljudi knjige i čitaju? I to je glavno pitanje: čitaju li ljudi danas još uopće? Gdjekad se čini da samo još naglo prebacuju televizijske kanale i stavljaju u računala nove programe. They read no more, »ne čitaju više«, kako je prema jednome Danteovu stihu naslovio svoje predavanje u Cambridgeu George Steiner i razvio apokaliptičnu sliku svijeta zasuta informacijama, elektronskim slikama, zujanjem aparata, samodovoljnim političkim raspravama, svijeta koji je u treptave slikovne plohe prerađena zbilja. Nije jedini koji je zapazio da je mjesto što ga je u našoj svijesti imala slika osamljena čitatelja s knjigom u ruci zauzela slika čovjeka sa slušalicama na ušima i daljinskim upravljačem u rukama; tamo gdje su bile zamišljene, u unutarnjost zagledane oči, sada je izgubljen i prazan pogled. Takve sam poglede vidio pokraj bazena najmodernijega ljubljanskoga kupališta, uprava je na ležaljke namjestila zvučnike, čovjek ležeći sluša zaglušne ritmove koji mu udaraju u glavu s obje strane i prazno bulji preda se. Nekoć su na kupalištima ljudi čitali, danas ne čita nitko više, u Ljubljani čak ni Da Vincijev kod. Kao dokaz da ljudi više ne čitaju svakako je premalo kažemo li da se nigdje više ne vidi čovjek s knjigom u ruci. Dokaz je za to strmo rastuća plima nasilne ljudske gluposti. Naviknuti na sve loše, mirni smo, jasno, kad je susretnemo tamo gdje je doma i dobro se osjeća: u žutom tisku i na privatnim televizijskim kanalima. No, podosta je loše kada o umjetnosti i znanosti iznenada prosuđuju ljudi koji knjižare i knjižnice zaobilaze u široku luku. I za koje je knjiga samo cipela. U našim mladim državama i diljem cijeloga postkomunističkoga Istoka prevladalo je uvjerenje da je knjiga prije svega tržišna roba. Samo je u staroj francuskoj državi moguće da ministar za kulturu kaže: »Francuska je knjiga previše važna da bismo je prepustili tržištu«. U Hrvatskoj i u Sloveniji, jednako tako i u Češkoj i Mađarskoj, zbog toga bi ga proglasili teškim konzervativcem, ako ne i nacionalistom, rekao je naime: francuska knjiga. Takva ministarska izjava u istočnim zemljama europskoga kontinenta nije moguća ni zato što su politiku uglavnom zaposjeli ljudi koji sami ne čitaju. Politika je, kako kaže mudra izreka, drugorazredni oblik čovjekova djelovanja, nije ni umjetnost, a ni znanost, nego djelatnost koja istodobno korumpira dušu i iscrpljuje um, to je djelatnost onih koji ne mogu živjeti bez iluzije afera, ili pak onih koji se tako silno boje vladavine drugih nad njima da su spremni dati svoje živote da bi to spriječili. Tima bi ipak bilo potrebno preporučiti da pokatkad uzmu u ruke kakvu knjigu prije nego što se budu odlučili za jutarnje uređivanje svijeta na svoju sliku. Međutim, ništa novo, već i crkveni oci odvraćaju od čitanja. Ne zato jer bi se bojali da će se među vjernicima širiti heretičke misli, kako bi mislila današnja naivna politička pamet. Nego pak zato jer pisana riječ ne odgovara, nije je moguće više ni o čemu uvjeriti, stoji sama za sebe. Učenje, koje je plod pamćenja, mišljenja i glasna dijaloga, ne djeluje. Upravo zato jer je čovjekovo pamćenje puno i živo, a pisanje je nepomično, djeluje čitanje u nevidljivom razgovoru sa slovom, mišlju i prispodobom. George Steiner u svojem je predavanju upozorio na prvi zapis o obratu koji se dogodio u 4. stoljeću. Augustin i njegovi učenici promatrali su milanskoga biskupa Ambrozija, svojega učitelja, kako u potpunoj tišini zaneseno gleda u knjigu i miče usnicama. Nije čitao naglas. Od tada znamo da je čitanje stvar samoće, tišine, nevidljiva dijaloga, unutarnjega razgovora, promišljanja, prihvaćanja i pobijanja, duhovnoga rasta, moderno rečeno: individualizma. A ne kolektivnoga uvjeravanja, osvajanja medijskoga prostora, ljudskih duša i manipuliranja njima. Ljudi koji čitaju ne viču. U tome su smislu oni koji još čitaju dalji potomci Augustina i drugih učenika te obožavatelja svetoga Ambrozija. Ni novi računalni izumi, koji nam nude kompendij znanja u slici i riječi, ni dijalog, koji bi se trebao uspostavljati preko beskonačnih mogućnosti računalnih mreža, sposobnih povezati pojedinačnoga čitatelja s knjižnicama svijeta čak iz osobnoga računala, a istom tek masovnome ukusu prilagođena televizija, ničega nema što bi moglo nadomjestiti samotno čitanje, uronjeno u unutarnji dijalog. Slika osamljena čitatelja s knjigom, pa bila ma kako sladunjavo romantična, u toj je civilizaciji nenadoknadiva. Ne znamo što se tamo, gdje je netko sam i čita, događa. I nema tehnologije, ni računalne, a ni televizijske, koja bi mogla taj proces razmotriti. Slika koja govori o neizrecivoj tajni čovjekova uma i doživljavanja. Zato stvarno nije tako važno pitanje da li ljudi knjige kupuju, nego čitaju li ih? Mislim da će svijet u bliskoj budućnosti biti radikalno podijeljen na manjinu, koja će čitati, i većinu, koja to neće činiti. Većina će na činjenicu što ne čita biti ponosna. Pripadnike manjine smatrat će čudacima, koji ne shvaćaju svijet na prijelomu tisućljeća. Čudačka manjina bit će nova elita. U posljednjoj fazi pripadnike čitalačke manjine prepoznat ćemo po tome što će se na osamljenome mjestu skrivati s knjigom u ruci. Možda će micati usnicama. U posljednjoj fazi pripadnici većine, koja neće čitati, stajat će pred kontrolnim kamerama u kutovima samoposluživanja i govoriti u njih. Jer ni kamera u najboljemu mogućemu raspletu neće biti dovoljno za sve. Doduše, odabrani predstavnici većine, koja ne čita, to čine već sada: trče od jednoga do drugoga rasploživoga mikrofona i postavljaju se pred svaku kameru kako bi tamo odmah objasnili što nisu pročitali, što ne znaju i sve ostalo što njihov mozak nije sposoban shvatiti.

Drago Jančar

Prevela sa slovenskog Mirjana Hećimović