KLAPNA

Ima ljudi koji cijeli život čitaju knjige, a da nikad ne doznaju što je to klapna. Ima, dapače, i onih koji knjige kupuju, za sebe i za druge, pa ni njima nije blizak taj tako važan pojam. Upravo za takve ljude — njima na pomoć i pouku — pišem ovu kratku uputu. Evo, dakle, kako ćete prepoznati klapnu. Stavite knjigu pred sebe na stol, i to tako da naslov bude odozgo. Onda otklopite korice. Opipajte rukom na lijevoj strani, s unutrašnje strane korica. Ima li ondje nečega pokretljivog? Ako ima — ako vam se pod prstima nešto miče — to vam je klapna. Klapna je, ukratko, uska traka, koja se nalazi s unutrašnje strane prednjih i stražnjih korica. Klapna imamo dvije vrste. Jedne su načinjene od papira, i dio su ovitka knjige: osim korica, knjiga ima još i dodatni, zaštitni papirnati sloj, taj je sloj moguće skinuti, i obično je šaren. Uz knjigu se on drži upravo uz pomoć klapne: klapna je zapravo presavijeni dio toga omota, koji seže na unutrašnju stranu korica. Druge su klapne obično kartonske, i nalazimo ih u knjigama koje nemaju ovitka. One su u takvim, obično tanjim knjigama, zapravo dio korica: te su korice malo produžene, pa presavijene prema unutra, tako da se opet, kad otvorimo svezak, ukaže traka koju prepoznajemo kao klapnu. Ne treba mnogo pa da se uoči kako su te dvije vrste klapne zapravo dvije prilično različite stvari. Papirnata klapna može se pojaviti samo na knjizi koja ima tvrdi uvez, koja je, dakle, skuplja, otmjenija od drugih knjiga. Kartonska klapna, s druge strane, dolazi isključivo na knjigama u mekom uvezu, jer je taj uvez takav da se može lako presavijati. Ukratko, papirnata klapna je nešto gospodsko, a kartonska klapna nešto sirotinjsko. To se vidi i po okolnosti da se jedni nakladnici služe samo jednom, a drugi samo drugom vrstom klapne. Najjednostavnije rečeno, bogatiji izdavači — oni koje obično zovemo velikima — objavljuju knjige tvrdog uveza, a to znači i opremljene papirnatim ovitkom i klapnom. Mali izdavači, s druge strane, imaju isključivo one kartonske, siromaške klapne i po tome ih možete prepoznati. A te dvije vrste nakladnika odašilju uz pomoć svojih klapna i dvije vrste posve različitih poruka. Kad vam veliki izdavač na svoju luksuznu knjigu stavi još i ovitak koji ima šarenu, pompoznu klapnu, onda on time ističe svoje bogatstvo, i upozorava vas kako ste dobro postupili što poslujete s njim. To je kao kad vam diler, ako kupite malo bolji auto, daruje uz njega još i presvlake za sjedala. A kad vam mali izdavač načini onu svoju kartonsku klapnicu, onda se on zapravo napuhava preko svake mjere i preko vlastitih mogućnosti. Želi u vas stvoriti dojam da držite u ruci knjigu koja je i kao predmet vrijedna i luksuzna, ili barem kako je dobro dizajnirana. Hoće nakladnik da vjerujete kako ste dobili mnogo za malo para, pa da zato — skupa s njim — niste više sirotinja kakva ste bili do časa kad ste ušli u knjižaru. Ili, kad smo već kod automobilskih poredaba, takva je knjiga kao frizirani fićo: istina jest da je motor jak i da vozilo postiže velike brzine (kao što i knjige malih izdavača često uistinu jesu dobre), ali i usprkos tomu i dalje ostaje fićo. Klapne su, ukratko, vrlo siguran indikator s kakvim nakladnikom imate posla, pa čak i indikator što se s tim nakladnikom događa i kako mu ide. Ako vam veliki nakladnik odjednom počne nuditi knjige s kartonskim klapnama, možete se kladiti da nešto muti: ili loše stoji, ili želi pridobiti onu publiku koja je navikla na jeftinije knjige. Ako pak vidite knjigu s ovitkom i papirnatom klapnom u izdanju maloga nakladnika, to će vam biti siguran znak da ni njemu ne ide najbolje: vjerojatno je skupio svu lovu pa je uložio u tu jednu jedinu, luksuznu knjigu, u nadi da će je dobro prodati (ministarstvu kulture ili publici) i tako se izvući iz gabule. Dakako, i onda kad se drže svojega područja (kad veliki imaju papir, a mali karton) i onda kad to područje žele proširiti (kad veliki uzmu karton, a mali papir), nakladnici svagda žele prikriti tu svoju rabotu. Tomu prikrivanju služi tekst na klapni. Doista, klapne gotovo nikad nisu prazne, nego ćete na njima naći silno glagoljive tekstove bilo o knjizi, bilo o piscu, bilo o nakladniku i njegovim ostalim izdanjima. Nastoji se stvoriti dojam kako je klapna stavljena na knjigu zato što se o toj knjizi mora čitatelju toliko toga reći, pa naprosto nije bilo drugog mjesta osim klapne. A zapravo se opet radi samo o tome da se stvori dojam kako je čitatelj dobio više nego što je platio. Kad se klapna malo odvoji od korica — kad se, dakle, i sama rasklopi kao mala stranica — onda u obje varijante, i u papirnatoj i u kartonskoj, nalikuje na krila. Kao da knjiga uz pomoć svoje dvije klapne želi poletjeti. I doista, to i jest prava funkcija klapni: da omogući knjizi da se vine u visine, da poleti iznad drugih knjiga i da je čitatelji požele dosegnuti. To je, međutim, uzaludan pokušaj. Jer, knjige ne lete uz pomoć klapni. To je nalik nastojanju da se stvori letjelica koju će pokretati snaga ljudskih mišića, a to, kao što znamo, zakonito propada. Isto je s klapnama. Kao što letjelici treba motor koji će je gurati, tako ni knjizi nije dovoljna klapna da bi letjela: motor je u njezinu tekstu, i on o svemu odlučuje. A eto, mnogi ljudi koji provedu život čitajući knjige to nikad ne saznaju. Nikad im ne padne na um da se upitaju što iza klapne stoji, čak ni u doslovnom smislu. O tome se pitaju oni koji knjige ne čitaju, ali im ponekad poneka ipak padne šaka. Oni se pitaju što je otraga: okrenu klapnu, pa kad vide da je s druge strane prazna, uporabe je za pisanje štihova u preferansu.