Jesen stiže, dunjo moja!

U prethodnom »Vijencu« zabilježila sam pojavu jeseni u svom buđelaru, no ta sumorna »jesenja sonata«, sumornija i od one Bergmanove, mogla bi biti basso continuo svih mojih umirovljeničkih godišnjih doba. Pa ipak, jesen mi je najdraže godišnje doba. Nema više nesnosnih vrućina, u tramvaju me bar neko vrijeme neće zapahnjivati smrad iz otkrivenih pazuha i podsisja (ne traži ga u rječnicima, upravo mi je ispalo iz glave), znam da ulazimo u ono ugodno toplo–hladno, sunčano–kišno razdoblje koje će nas lagano uvesti u zimu. Da živim na selu ili da sam seljačko dijete, dolazak jeseni signalizirala bi mi sama zemlja i ustaljeni radovi na njoj, koji se poput nepogrešiva kalendara prenose s koljena na koljeno. Ili strepnja hoće li svi plodovi, u koje je uložen rad i trud cijele obiteljske zajednice, a nerijetko i hipoteka na imanje, dočekati dan skupljanja i odvoz u sigurno spremište. Ovako, kao gradsko dijete, jesen primam uglavnom vidom i njuhom. A kao generacija odgojena na knjizi — i literarno. Tu i tamo padanje lista ili kestena poprati sjećanje na poneki stih. »Tiho, o tiho, govori mi jesen«, »Nepoznat Netko donio je Jesen na srebrnom pladnju u sobu«, »Olovne i teške snove snivaju oblaci nad tamnim gorskim stranama«, a »kestenjari, ti uglari, prašinu ljeta s peći brišu«. Beskorisno znanje. Ipak, evo iz njega i nešto praktično. Pridjev jesenji češći je u pjesništvu, a jesenski u svakodnevnoj upotrebi. Lako se pamti: Jesenje veče (Matoš) i npr. Jesenski velesajam. Do prozora moje radne sobe još nisu stigle »interpolacije« primitivnih građevinskih poduzetnika, pa on gleda u vrtove gdje lišće naočigled mijenja boju od zelene do žute, smeđe i crvene, dvije–tri zaostale jabuke još se drže kao babin zub na stablu, odolijevajući vjetrovima i kišama. I njuhom znam da su jutra maglovita, zrak da je zasićen vlagom. Veš mi se ne suši danima. Oko podneva još ima izgleda za komad ugodne topline. Dan gubi dah. Noć je sve brža. Ne žalim za jarkim suncem ni za vedrinom neba od koje žmirim. Volim to smirajno doba između proljeća i zime kada priroda ide na godišnji odmor. I za dob u koju sam već dobrano zakoračila — to je ona treća, eufemistički nazvana zrela — kaže se jesen života. Sama riječ jesen povezana je s osnovnim poljodjelskim poslom u to doba godine, sa žetvom (prasl. *esenb/osenb, rus. ósenb, ésenb, stprus. assanis, got. assans, stvnjem. aran, odatle njem. Ernte, žetva); ie. *es–(e)n–s, žetva, vrijeme žetve, jesen. Imenica jesen vrlo je rano dobila protezu j (stsl. jesenb, polj. jesień), a njem. –r– (u riječi Ernte) potječe od starijega –s–. Jedino se u češkom jeziku za to doba kaže slikovito podzim. Kad se obave svi poslovi na polju, za seljaka nastupa kraće zatišje. Zato se upravo u to vrijeme najčešće priređuju svadbe (svat, gost na svadbi; lat. suus, svoj). Stvaraju se nove obitelji i širi se svojta (članovi šire zajednice povezani ženidbom ili udajom). Mladići se žene, a djevojke udaju. Ženidba vuče korijen iz grč. gyne_ , a ovo pak iz ie. * guenh–, što daje, naravno, i osnovnu riječ žena, ali i engl. queen, kraljica. Udaja se može raščlaniti ovako: u (dospijevanje u što, u unutrašnjost čega, npr. u mužev dom i rod) + dati (sebe). I to u poteklo je od *vbd– (npr. stind. vindate_, bira si ženu; vida_na_ , uzeta za ženu). Prasl. particip *vbd–ta, vbsta naći ćemo i u imenici nevjesta. Jedno tumačenje kaže da je to složenica od *neve˘ (tj. nove˘ ) + (vb)sta, udana. Drugo se izvodi iz glagola ve˘ deti, znati. Nevjesta bi po tom tumačenju bila žena koja je među rodbinom još neznana (*ne–ve˘ d–ta; dt>st). Riječ vjenčanje potječe, naravno, od vijenca (stsl. věnbcb, češ. ve˘ nec, lit. vainikas), što je prvotno značilo ono što je savijeno. U pravoslavnim crkvama mladencima drže vjenčiće iznad glave prilikom crkvenoga sklapanja braka. Naravno da su ljudi i za osiguranje potomstva, ali i što kvalitetnije radne snage, stupali u brak mladi. Logično je da sve izvedenice — mladenci, mlada, mladoženja — potječu od pridjeva mlad, prasl. *moldb, što je srodno s lat. mollis, ali to pak ne znači mlad, nego mekan, slab. Tomu odgovara i ie. baza *meld, mel, što znači nešto još neočekivanije: tiskati, tlačiti, drobiti, gaziti, tući, mljeti. Kao da je mladencima već na početku zajedničkoga života zapisano da će ih život tlačiti i gaziti. No u tom bučnom trenutku stupanja u brak od treštanja sviraca i pucanja iz raznoga oružja takvi se disonantni glasi još ne čuju. A dunja (lat. cydonia, grč. kydo_ neia, prasl. *k bm dunja), ona iz naslova pjesme (i ovoga članka)? Nju je, slažući dotu, stavila mladenka u svoj šifonjer (fr. chiffonnier), ladičar za rublje, da sve po njoj lijepo miriše. Taj posebni miris zrelosti nije mogao promaknuti ni senzualnom pjesniku kakav je bio Milan Begović (»a onaj miris dunje, pun miline, u duši mojoj spominjanje budi, da i grud tvoja dahom tim miriše«). On će još neko vrijeme trajati i na rublju i na udavači. A kod mene u nosu i na jeziku. Kao spomen na bakin kitnkes i omaminu kotunju, slastice koje su u mojoj familiji izumrle s posljednjom polaganom i strpljivom kuharicom. Svu ljepotu ambivalentnosti osjećaja radosti i tuge u trenutku stupanja u brak osjetila sam i opet literarno, u spoju riječi i glazbe, prevodeći s Renatom Kuchar češkoga pjesnika J. Seiferta (davno bješe to, jedne jeseni 1984.). Punini toga doživljaja obilno je kumovao moj dolazak u Prag jedne još davnije jeseni, 1972, a još više recital Hane Hegerove, savršene češke šansonijerke, bez čijega bi glasa Seifert za mene ostao mrtvac u pjesničkoj antologiji. ... jak je to hezké když se ne˘ kdo vdává ... jak je to hezké když se někdo žení ... ali i zrcalno: ... jak je to smutné když se někdo vdává ... jak je to smutné když se někdo žení ... pjevala je krhka Hana svojim pastoznim kavanskim altom u Divadlu na zábradli. I hezké (lijepo) i smutné (tužno) u molu. Jaroslav Seifert, Svatební píseň. Poznáváte? Nije važno. Samoća je »prazna jesenja, a biva sve jesenije«.