Je li nostalgija još ono što je nekad bila?

Je li nostalgija još ono što je nekad bila?

Film ne priprema za otvoreno tragički ili barem tmurni završetak ne ispunivši obećanje o realizaciji romantična ujedinjenja protagonista

Snivaj, zlato moje… Ta se pjesma, kao i mnogobrojne druge, podjednako šarmantne i zapamtljive, dugo nakon izlaska iz kina provlači istoimenim filmom znakovito podnaslovljenim »nostalgična komedija s pjevanjem«. Film je dakako inherentno nostalgična umjetnost, što su višestruko i slojevito pokazali majstori filmske nostalgije poput Forda, Claira i Fellinija, a i film Snivaj, zlato moje, u režiji Nevena Hitreca, djelo očito željena komercijalnog potencijala, koji naslućuje i nagrada publike na ovogodišnjem festivalu u Puli, s popriličnim umijećem uspijeva uvući u svoj svijet nestalih idiličnih predgrađa (ovdje je riječ o gotovo legendarnoj zagrebačkoj Trešnjevci) i njihovih malih ljudi, slično kako je to u hrvatskoj kinematografiji prije 35 godina uspjelo Golikovu filmu Tko pjeva zlo ne misli. Pa, iako bi se traženje (i nabrajanje) dodirnih točaka ta dva ostvarenja moglo činiti vrlo privlačnim, možda je čak poticajnije pripomenuti nešto o onome što ih razlikuje. Dok Golikovo djelo trajno zadržava vedar i blago ironičan ton operete, Snivaj, zlato moje film je koji miješa vedre i komičke s ozbiljnim i tragičkim sastavnicama, kao djelo kroničarskih težnja (i zbog vremenskog raspona radnje od više od dvadeset godina), a i kao onaj tip komedije u kojoj je ugođaj više arkadijski, s manje svetkovine, a više razmišljanja, komedije koja tragičnost ne izbjegava, nego je sadržava. U tom svjetlu postaje dosta razumljivo i lagano povećanje ozbiljnosti filma u njegovoj drugoj polovici, kada protagonisti odrastaju, dakle po definiciji postaju ozbiljniji, a spomenutom povećanju odgovara i vremensko premještanje radnje u razdoblje komunističke diktature (doduše ni prvi se dio ne događa u idiličnom sustavu, nego dapače onom još bližem realizaciji totalitarizma, iako se to baš iz sama filma ne naslućuje pa stoga unutar njegova fikcionalnog svijeta vrijedi uvid ispisan neposredno ispred ove zagrade).

Neispunjeno obećanje

No, film nas ipak ne priprema za otvoreno tragički ili barem tmurni završetak ne ispunivši obećanje o realizaciji romantična ujedinjenja protagonista, završetak koji možda ima opravdanje kao simbolički znak konačnog odrastanja ili kao iskaz kroničarske težnje realističnosti, ali temeljno iznevjeruje ono što mu u filmu prethodi. Iznevjeruje tako i žanrovsku odrednicu iz podnaslova (jer se komedija ponajprije definira upravo sretnim završetkom, a ne nekakvim takozvanim komičnim scenama) kao i poznatu činjenicu da je gotovo nemoguće postići tmuran završetak iz (pretežito) vedre radnje, odnosno da bi tako nešto zahtijevalo izniman stupanj scenarističkog i režijskog majstorstva koje otac i sin Hitrec ipak ne posjeduju. Ovako film na kraju djeluje kao komedija koja je pošla ukrivo, i to usprkos tragičkim i melankoličnim signalima koje pruža od početka, poput onih o sudbini junakinjine majke ili onih u liku njezine tete (u vrsno kontroliranoj miniulozi Urše Raukar), kao i usprkos svojoj retorički najintenzivnijoj sceni, u kojoj se na tren približio visokoj razini integriranoga vizualno–zvučnoga prijenosa osjećaja i ugođaja nostalgije i melankolije, sceni kada nakon smrti junakova oca likovi pjevaju okupljeni za stolom u obiteljskoj kući. Naime, glavni ugođaj filma nije onaj gubitka nego vedrine (a i stoga jer se smrti sporednih likova percipiraju kao dio normalna prirodnog procesa), a da bi barem ovaj tekst završio u vedrijem tonu, fotografija Stanka Hercega posve vizualizira svijet koji smo možda nekad poznavali, a i glumačke su interpretacije odreda vrsne, ne samo one dječjih glumaca, već hvaljenih u ovim novinama, nego i one mladih glumaca na počecima filmskih karijera, a naposljetku i one glumaca s iskustvom među kojima, a onkraj vrsnih karikaturalnih epizoda, svakako treba izdvojiti nekarikaturalnu, sjajnu Kseniju Marinković u prikazu mogućnosti filmske glume — upućivanju na unutarnji život minimumom sredstava. Svakako uloga za nagrade, iako bi takve suptilnosti od žirijâ možda bilo previše očekivati. Ali, to su pitanja za neke druge tekstove.

Bruno Kragić