IZLOŽBA S KIČMOM

Izložba Ivice Malčića Never mind Dimitrije, Here’ s Ivica Malčić, Galerija Karas, Zagreb, 22. rujna — 6. listopada 2005.

IZLOŽBA S KIČMOM

Ovo je jedna od onih izložbi za koju bi se trebalo pobrinuti da u 2005. ide na gostovanja po drugim hrvatskim gradovima, ili da bude pozivana od galerija izvan Zagreba koje drže do svojeg ugleda među likovnom publikom

Ivica Malčić (1964) jedan je od onih slikara koji, što su stariji, sve lucidnije i inventivnije sudjeluju u hrvatskoj likovnoj umjetničkoj praksi. I dok smo se u jednom trenutku malo prepali za estetsko–tržišne posljedice njegove serije slika koje je unatrag nekoliko godina izlagao u Galeriji Gradec s motivom jelena, sumnjajući u kolikoj će mjeri biti prihvatljivo što se radi o ironiziranju i svjesnu furanju na estetiku ružnog, odbojnoga i ljigava kičizma, Malčić se s ovom izložbom pojavio na likovnoj sceni u punom sjaju! Vjerujem da nam je svima srce brže zakucalo od radosti što se već u naslovu izložbe Malčić kritički hvata ukoštac s (tobože) neupitnim likovnim veličinama u Hrvata koje su tržišno precijenjene. Naslov izložbe zapravo je parafraza naslova albuma punk–banda Sex Pistolsa (Never mind the Bollocks, Here’s Sex Pistols), čime umjetnik jasno daje do znanja gdje su korijeni njegova sarkazma i odnosa spram stanovitih društvenih vrijednosti. Zapravo, Malčićeva je gesta na nekoliko razina hvalevrijedna, i trebalo bi je vrlo ozbiljno sociološki uzeti u obzir: hrvatski likovni kritičari i izvjestitelji toliko se, u najvećem broju slučajeva, boje kritički zdravo, istinoljubivo i argumentirano staviti neke likovne fenomene na pravo mjesto, da nije čudno kako sami umjetnici osjećaju potrebu komentirati likovnu patologiju ili dvostruka mjerila estetskog i društvenog vrednovanja umjetnosti. A propos Dimitrija, je li se itko u Hrvatskoj usudio komentirati kako je Dimitrijev ciklus Hommage a` Dali iz 2004. likovna tvorevina na granici kiča? Jer, otkad je mjerilo autentične likovne vrijednosti činjenica što umjetnik taj i taj gostuje negdje u inozemstvu ili dobiva neke nagrade? Bi li se ugasilo Sunce i dogodio opći potop da povremeno mi kritičari prestanemo biti uljuljkani u toplinu i sigurnost politike nezamjeranja? Kazališna, filmska, glazbena i književna kritika u Hrvatskoj su u odnosu na likovnu neusporedivo oštrije, pravednije, nemilosrdnije — i s više dostojanstva. All we need is spark in the dark, just a little spark in the dark... Stoga ne čudi da je Malčić u novoj seriji dvije stotine vrlo malih formata ulja na dasci napustio neke društvene obzire i norme, i prihvatio se dimenzije »skarednog ekshibicionizma koji daje još jedan dodatni, ironizirajući akcent već inače duhovitim i sarkastično impostiranim radovima« (Borivoj Popovčak). Za tako veliki ciklus Malčić se kao izvorom motiva koristi filatelijom, dakle, sličicama s poštanskih maraka raznih zemalja, transponirajući osnovni motivski predložak u prizor novoga značenja i poruke. Na slikama se ponovno pojavljuje svojevrstan umjetnikov logo, silueta ljudske figure s raširenim rukama i kistom u svakoj ruci te vidljivo izraženom erekcijom, čija je simbolična poruka autorova kreativna plodnost, ali i malo manje poetične konotacije: figura nerijetko urinira i defecira u svojstvu autorova komentara po onim prizorima koji se umjetniku ne sviđaju ili ih iz nekog razloga estetski i društveno ne odobrava (pankerska i rokerska metoda komentara zbilje; na ovoj je izložbi apsolutno nedostajao Alice Cooper kao glazbena podloga!). Često je na slikama autorov lucidni komentar, poruka, opaska u funkciji pojačavanja duhovitosti, ironije, cinizma, sarkazma, odnosno kritičkoga viđenja naše likovne zbilje. Odličan postav izložbe i sjajan predgovor kolege Borivoja Popovčaka učinili su od Malčićeve izložbe pravu malu svečanost i senzaciju u našoj tmurnoj likovnoj svakodnevici. Ovo je jedna od onih izložbi za koje bi se HDLU trebao pobrinuti da u 2005. ide na gostovanja po drugim hrvatskim gradovima, ili da bude pozivana od galerija izvan Zagreba koje drže do svojeg ugleda među likovnom publikom. Jer, ova izložba ima težinu statementa, zdrave i svježe umjetnikove poruke i pobune na malo solidnijim osnovama od plačljive neshvaćnosti nekih idejno sličnih uradaka, primjerice, članova Grupe šestorice.

Iva Körbler