Igra audio–vizualnim šalama

Igra audio–vizualnim šalama

Pretežno molska, raskošno orkestrirana partitura podsjeća da su svi Burtonovi junaci tragikomični, ali da je riječ o pravim junacima i univerzalnim pričama koje resi bajkovitost i važna moralna poruka

Charlie i tvornica čokolade idejni je nastavak ranijih suradnji redatelja Tima Burtona i skladatelja Dannyja Elfmana. Pretežno molska, raskošno orkestrirana partitura podsjeća da su svi Burtonovi junaci (od Batmana i Edwarda Škarorukog do Willyja Wonke i Charlieja Bucketa) tragikomični, ali da je riječ o pravim junacima i univerzalnim pričama koje resi bajkovitost i važna moralna poruka. U Elfmanovoj partituri ne očekuje se tematski rad, jer on u načelu ne radi s lajtmotivima. Čak je i glavna tema duboko skrivena ispod harmonijskih naslaga vizualno–zvučnog crnila. Kao i obično, u partituri je važniji dojam (tajanstvenost najprivlačnijega mjesta na svijetu — tvornice čokolade) od pojedinosti. No neobični likovi — počam od Willyja Wonke preko svakog pojedinog posjetitelja njegove tvornice — ipak zavređuju posebnu pozornost, a Elfman im tu pozornost posvećuje. Ali ne u obliku klasičnih lajtmotiva.

Ideja za ocrtavanje pojedinih likova potekla je iz sâma romana Roalda Dahla. On je Wonkine posjetitelje opisao stihovima, pa je glazbeniku poput Elfmana bilo logično uglazbiti i izvesti ih. Uglazbljivanje je moralo odgovarati i različitim likovima i neobičnosti priče, a i rezultat je morao biti neobičan. Tako je nastalo pet stilski različitih pjesama. Ako je pjesma Willyja Wonke (koja nije nastala prema Dahlovim tekstovima) izazvala nevjericu i čuđenje odabranih posjetitelja čokolade, ostale pjesme izazivaju istu reakciju filmskih gledatelja.

Raskošno i mračno

Naime, Wonkina je najavna pjesma za malo lutkarsko kazalište u najmanju ruku čudna: ako nije čudno što kazalište na kraju izgori, svakako je čudno Wonkino oduševljenje (»Kakav odličan finale!«). No pjesma izvrsno opisuje lik, Wonka nikada nije odrastao i nikada nije ni imao pravo djetinjstvo. Četiri pjesme na Dahlove stihove ostavljaju gledatelja zatečenog. Najprije se čini da su »udaljeni plemenski ritmovi« i kasnija imitacija ranih mjuzikla u stilu Esther Williams dio Burtonovog eklektičnoga stila, ali uskoro postaje jasno da je prva pjesma komentar Oompa Loompa na ponašanje i poraz Augustusa Gloopa. Primjedbe ostale djece da je sve to uvježbano i da uopće nije trenutno improvizirano ne odnose se samo na sadržaj, nego vuku dublje asocijacije na slučajnost prikaza pjevanja i plesanja u ranim mjuziklima. No asocijacije lete i gube se usporedno sa sadržajem. Violet Beaudegard ispraćena je pseudorapom, Veruca Salt izlazi praćena orkestralnim aranžmanom za indijski sitar, a Mike Teavee mijenja stilove poput televizijskih kanala (u jednom trenutku njegova pjesma podsjeća na grupu Queen, u drugom na Beatlese, a u trećem na Elfmanov band Oingo Boingo). Dok su se Burton i Elfman igrali audio–vizualnim šalama za iskvarene (poput razmažene djece) i bijedne (poput potisnuta djeteta Willyja Wonke), teško je bilo isto činiti s pobjednikom Charliejem. Njegovoj ozbiljnosti Elfman je povjerio cijelu raskošnu, ali mračnu partituru, kao što mu je Wonka povjerio svoju tvornicu čokolade. Ili je ovo ipak priča o Willyju Wonki, a ne o Charlieju na kojega upućuje naslov? Odgovor je u sredini, jer Willy Wonka jest Charlie, a Charlie je Wonka kojega dječakova promišljena pitanja vraćaju u (zaboravljeno) tužno djetinjstvo. Happy end zapravo je u molu jer svi — i Augustus, i Violet, i Veruca, i Mike, i Charlie, i Wonka — imaju priliku za sretniju budućnost, a hoće li je iskoristiti — tko zna?

Irena Paulus