Gajdaš i pakao

Gajdaš i pakao

Tko bi gajdaš htio biti mora pakla pohoditi

Pogledamo li samo letimice povijest mađarske književnosti, lako ćemo uočiti činjenicu da su mahom svi veliki mađarski pjesnici dijelili istu sudbinu. U životu su uvijek bili tragični likovi, pa se nameće pitanje uzroka ili posljedice: jesu li možda zbog života punog poteškoća na neki način bili predodređeni postati velikim umjetnicima ili ih je — upravo obratno — to što su se rodili kao umjetnici neizbježno dovelo do tragične sudbine. Attila József jedan je od tih pjesnika. Rođen je u Budimpešti 1905, a umro mlad, godine 1937. U nepunih trideset i tri godine sintezom različitih poetičkih postupaka stvorio je pjesništvo u čijem se središtu nalaze osnovna pitanja ne samo svoga vremena nego i cijelog 20. stoljeća. Je li to uspio zbog svog u gotovo svim segmentima tragična života? Promatramo li njegov život, odgovor je bez dvojbe da. Djetinjstvo mu je najprije obilježila činjenica da mu je otac ostavio majku s troje djece i vratio se u Erdelj, koji je nakon Prvoga svjetskog rata pripao Rumunjskoj. U obiteljskim se legendama taj očev čin pamti s objašnjenjem da je otišao u Ameriku, pa se pjesnik i poslije drži toga iako vjerojatno zna gdje se zapravo krije istina. Majka ne uspijeva othraniti troje djece te daje Attilu Józsefa skrbnicima. Nakon dvije godine vraća se majci, ali bolno iskustvo toga razdoblja pratilo ga je tijekom cijeloga života. U neimaštini rata još teže preživljavaju. Nakon što mu 1919. majka umire, od toga se udarca ne uspijeva oporaviti do kraja života. Školovanje nije mogao završiti redovitim putem, ali ga ipak privodi kraju i upisuje studij mađarskoga i francuskoga jezika i književnosti te filozofije na Sveučilištu u Segedinu. Nakon prve zbirke pjesama Szépség koldusa (Prosjak ljepote), koju je objavio u prosincu 1922. kao sedamnaestogodišnjak, na prvoj godini studija, u prosincu 1925. objavljena je i njegova druga zbirka Nem én kiáltok (Ne vičem ja). Traumama iz djetinjstva pridružuje se još jedna. Zbog pjesme Tiszta szívvel (Čista srca) objavljene u nekom segedinskom listu jedan njegov profesor poziva ga k sebi i daje mu na znanje da, dokle god on bude sveučilišni profesor, Attila József neće moći diplomirati. Ta ga je izjava u toj mjeri pogodila da je napustio studij. Sljedeće dvije godine živi i studira u Beču, a zatim u Parizu. Vrativši se u Mađarsku pokušava živjeti građanskim životom, prije svega da bi se dokazao dostojnim ruke Marte Vágó, koju je upoznao početkom 1928. Ali ni ta mu ljubav ne donosi mir i sreću koje toliko uporno priželjkuje. Nakon što je u devetoj godini života prvi put pokušao samoubojstvo, što je poslije još nekoliko puta ponovio, a ovaj put doživjevši živčani slom, dospijeva u sanatorij na liječenje, što će od tada biti stalna pojava u njegovu životu. Godine 1929. izdaje svoju treću zbirku naslova Nincsen apám, se anyám (Nemam ni oca ni majke), zapravo početnim stihom pjesme Tiszta szívvel. Nakon povratka iz inozemstva povezuje se s ilegalnim komunističkim pokretom, a 1930. postaje i članom partije. Njegovo pjesništvo odražava žar kojim se prihvatio i želio širiti ideju komunizma. No ubrzo dolazi do njegove izolacije, a naposljetku i isključenja iz partije. Smatralo se da nije dovoljno odan klasnoj borbi, a njemu je smetala osrednjost i sektaško ponašanje većine komunista. Njegov pokušaj da izmiri frojdizam i marksizam partija nije odobrila. Tridesetih godina egzistencija mu je neizvjesna, bez posla je, takoreći živi ni od čega. Buntovnički duh — zbog kojega je protiv njega podignuta i tužba za svetogrđe — dovodi ga do sukobljavanja s istaknutim pjesnicima svoga doba, pa ga zaobilaze priznanja. Ipak, redaju mu se zbirke: 1931. Döntsd a tőkét, ne síránkozz (Ruši kapital, ne jadikuj), 1932. Külvárosi éj (Noć u predgrađu), 1934. Medvetánc (Medvjeđi ples) i 1936. Nagyon fáj (Jako boli). Godine 1936, postavši urednikom časopisa »Szép szó« (»Lijepa riječ«) pruža mu se mogućnost rada koji je dostojan pjesnika, no prekasno. Njegova u to doba neizlječiva bolest neprestano se pogoršava unatoč pokušajima liječenja tada iznimno pomodnom psihoanalizom. Život je završio pod kotačima teretnoga vlaka u Balatonszárszóu. Vrijednosti njegova pjesništva — uz iznimku nekolicine povoljnih kritika — za života nisu službeno prepoznate. Ironija je sudbine u tome da je pjesnikov slavni ulazak u vječnost mađarske književnosti uslijedio čim je došlo do njegova tragičnoga kraja. Posljednju zbirku pjesama Nagyon fáj (Jako boli) 1936. jedva da je netko kupio, a 1938. bila je razgrabljena. Nakon prerane smrti njegovo se djelo ekstenzivno istražuje i interpretira, uspoređuje ga se s opusom Béle Bartóka. U njegovim pjesmama sažimaju se dostignuća mađarske lirike, ali se istovremeno otvaraju nove mogućnosti. To je poezija koja obuhvaća beskrajnost prostora i vremena: makrokozmos, a ujedno i mikrokozmos, prirodne znanosti i vilinsku ljepotu. Attila József uočio je opasnosti koje vrebaju na čovječanstvo, ali i ljepote svijeta, ljubavi i postojanja. Majstorski je baratao pjesničkim formama od slobodnoga stiha do najstrožih klasičnih metara, a pisao je jednako i cikluse soneta i u stilu narodnih pjesama. Nakon što je dugo svojatan isključivo kao pjesnik proletera, prepoznata je njegova sveukupna veličina. Jedan je od najvećih mađarskih pjesnika svjetskoga ranga.

Franciska Ćurković-Major

Ars poetica

Pjesnik sam — što bi me se ticala

poezija sama.

Ne bi bilo lijepo kad bi se do neba uzdigla

zvijezda rijeke noćnih tama.

Vrijeme je stalo polako curiti,

više neću visit’ na mlijeku priča stog,

od pravog svijeta ja ću srknuti,

s njegove površine, malo neba pjenastog.

Lijep je izvor — u njemu kupati se!

Tu, gdje mir i drhtanja

grle se u pjeni i gdje rađaju se

dražesno mudra ćaskanja.

Drugi pjesnici — zašto da se bavim njima?

Zablatiše se do grudi

izmišljenim slikama, opijanjima,

svi do jednog glumeć’ zanos ludi.

Ja ću preći preko krčme današnjice,

do razuma i dalje!

Slobodnog uma neću gnusno igrat se

slugana, budale.

Jesti, piti, grliti, spavati!

Mjeri se sa beskrajima!

Ni stenjući neću služiti

ugnjetavajućim tiranima.

Nema pogodbe — neka sretan budem ja!

U protivnom, svatko će me ponizit’,

obilježen bit ću crvenim mrljama,

groznica će sokove moje ispit’.

Neću zavezat jezik koji prigovara.

Potužit ću se i samome znanju.

Na mene ovaj vijek zaštitnički gleda:

na mene misli seljak pri oranju;

mene tijelo radnika sluti

između dva kruta pokreta;

mene će navečer čekati

loše obučen mladić, ispred kina.

I tamo gdje u tabore okupljeni nitkovi

gone ustroj mojih stihova,

krenut će bratski tenkovi

da rasprše rime na sve strane svijeta.

Još čovjek nije velik — kažem ja.

Al’ zamišlja i stog je neobuzdan sav.

Nek’ ga prate roditeljska oka dva:

duh i ljubav!

Prepjevala Tamara Bakran

Zimska noć

Budi sabran!

Ljeto

sagorjelo je eto.

Nad širokim ugljenim grudama

treperi malko lakog pepela.

Tih predio.

Fini

uzduh stakleni

ogrebe šikare šiljasta grana.

Lijepa bez-čovječnost. Tek komad neke

tanke krpe srebra — poput trake —

kruto visi s jedne strane grma,

toliko osmijeha, zagrljaja zapne

o čvor-granu svijeta.

U daljini kvrgava stara brda,

ko’ otežala ruka,

sve drhtureć čuvaju

vatru sutona,

majura paru,

obli muk doline, dah mahovina.

Ratar se vraća kući. Teški,

svi mu udovi ka zemlji uprti.

Na ramenu se klati pukla motika,

krvari joj željezo, krvari joj drška.

Ko da iz bitka kući korača,

sve težih udova,

sve težeg alata.

Već diže se noć, ko iz dimnjaka dim,

iskreći zvijezdama.

Plavu, željeznu noć sve bliže kotrlja

usporenog zvona jek.

Kao da srce od pamtivijeka

stoji i sad tek

predio kuca, a ne stvar prolazna.

Kao da je zimska noć, zimsko nebo, zimska ruda

zvono

klatno je zemlja, kovana zemlja, lelujanje mu teško.

A srce mu zvuk.

Zvon sjećanja lijeće. Um čuje:

Nakovanj uze zima da okuje

viseća vrata nebeskog svoda

na koja su plodovi, žito, svjetlo, slama

samo kuljala ljeta cijeloga.

Ljeska se kao misao sama

zimske noći tama.

Nijemost srebrnog mraka

mjesec ko’ lokot na svijet stavlja.

Gavran preleti hladnom prazninom

i tišina promrzne. Čuješ li, kosti, muk?

Kucaju se molekule međ’ sobom.

U kakvoj se vitrini cakle

zimske noći takve?

Grana na mraz bodež diže,

a praznine

crni uzdah lebdi — —

jato vrana vije se u magli.

Zimska noć. Unutar nje

zasebno zimsko veče

teretni vlak na ravan okreće.

U dimu lelujaju

u nadohvat ruke beskraju

okreću se, gase se zvijezde.

Po krovovima mraznih vagona

ko miš neki, šmugne trak svjetla,

svjetlo zimske noći.

Ponad gradova

zima isparava.

Ali kolosijecima što sijevaju

u grad trči po plavome mrazu

svjetlo žute noći.

U gradu otvorit će radionu,

proizvodit oružje što bode bol

svjetlo krute noći.

Na rubu grada

Ko’ kaljava slama, svjetlost lampe pada,

malo dalje tud

na uglu dršće zveketavi kaput,

neki čovjek samo sjedi,

stišće se, ko zemlja, zalud,

na nogu mu stane zima…

Gdje iz tame se prigne

drvo hrđava lišća,

mjerim zimsku noć.

Kao vlasnik

posjed svoj.

Prepjevala Helena Molnar