FRANZ NIJE GLADAN

FRANZ NIJE GLADAN

»Horde slavenske krvi preko rijeke danima / sprijeda poglavice i direktori / za njima kurve, mladići, penzioneri... / Zajebali sve što se zajebati moglo...«, pjevala je provokativno slovenska novovalna skupina Lačni Franz početkom osamdesetih u svome hitu Praslovan, potpuno zbunjujući tadašnje milicijske dušebrižnike koji su poslije koncerata studirali polurazumljive stihove sumnjive mladeži. Četvrt stoljeća poslije, puno gledalište zagrebačkoga kluba Tvornica pjevalo je te stihove bez imalo njihova izvorna prkosa i cinizma, više romantično i nostalgično, kako već priliči obnavljanju sjećanja na davne dane. Povod je, dakako, bio nastup ponovno okupljena Lačnog Franza na početku nova ciklusa koncerata nazvana 25 godina Kulušića, programa posvećena obljetnici ugasloga kluba i novovalnoga glazbenog pokreta iz doba kada su prostori bivše države, izvornošću, živošću scene i količinom novih izvođača, jedini put stajali uz bok liderskih britanskih i američkih strujanja. Lačni Franz, osnovan 1979, kojeg je predvodio Zoran Predin, »žestok momak poetskog srca«, tih je godina bio izraziti predstavnik rokerske novovalne frakcije, pa je bilo posve logično što je ovaj revival—nastup otvoren skladbama sa sama početka djelovanja — Tiha voda, pankerski žestokom Bog nima telefona, programatskom baladom Na svoji strani i zlokobnom Sirene tulijo. Buntovnički stav preuzet od britanskih kolega i presađen u doba početka definitivne krize ondašnjega sustava danas je, popraćen i gitarskim solažama, zazvučao poprilično zastarjelo. No, već sljedeći niz — Ambasadorji užitka, Podočnjaki i Naj ti poljub nariše ustnice bio je odraz skretanja Predinova autorskog izraza prema kantautorskim vodama. Užici, starenje i ljubav gledani iz neobičnih kutova postat će glavno Predinovo oružje, koje će mu, po raspadu sastava sredinom devedesetih, umotani u swing, akustični rock i, općenito, nešto mekše glazbene formate, osigurati uspješnu solo—karijeru za »uredno starenje«. Uz Naj ti poljub nariše ustnice, najbolje otpornima na utjecaj vremena pokazale su se skladbe Vaterpolisti, Ne mi dihat za ovratnik i Čakaj me, dakle one koje su ostale u Predinovu stalnom koncertnom repertoaru. Ovdje smo ih, što je bilo zanimljivo, mogli čuti u originalnom rokerskijem izdanju te ih usporediti s novijim verzijama. Iako je posljednji studijski album skupina objavila 1993, repertoar koncerta dokazao je da je Lačni Franz najveće kreativne uspjehe dosegnuo prije konca osamdesetih, klasičnim albumima Ikebana, Adijo pamet, Ne mi dihat za ovratnik i Na svoji strani. Onima među nama koji se još sjećaju prvoga zagrebačkog nastupa u oznojenom Lapidariju 1980. ili nekog od onih u Kulušiću koji su uslijedili ovo je bio lijep podsjetnik na sastav koji je na tadašnju scenu donio izvanserijskog autora i brojne posebnosti. Iako je Lačni Franz odavna sit, a Predin više ne stane u kožne hlače, za dobru glazbu, kao i za dobru hranu, uvijek se nađe mjesta.

Velimir Cindrić