Fino češko svjetlo

Fino češko svjetlo

Dobešovi optički kolaži i svjetlosne varijacije s temom kruga, kao i serije uglačanih, sjajnih konkavno–konveksnih površina, potvrđuju iznimne estetske domete kinetičko–optičke umjetnosti

Iza imena koje prosječnom posjetitelju likovnih zbivanja u Zagrebu nažalost govori malo ili gotovo ništa krije se istaknuti slovački apstraktni umjetnik Milan Dobeš (Přerov, u Češkoj, 1929), koji je u Zagrebu i Hrvatskoj gostovao u nekoliko ključnih epizoda razvoja i recepcije optičko–kinetičke umjetnosti: 1969. na Novim tendencijama 4, 1973. na Tendencijama 5 i, u novije vrijeme, 1995. na izložbi Konstruktivizam i kinetička umjetnost u Domu HDLU te 2002. na velikoj izložbi 22 iz budućnosti za budućnost Vukovara, iznimno vrijednoj donaciji konstruktivističke i kinetičke umjetnosti Getulija Alvianija za Muzej u Vukovaru, za čiji je fundus Dobeš donirao šest vrlo zanimljivih radova.

NEMA GENIJA BEZ DUHOVITOSTI I IRONIJE!

Na posljednjoj izložbi u prostoru Palače Kulmer u Zagrebu prije preseljenja MSU–a u novu zgradu Dobeš se predstavio malom sažetom retrospektivom od šezdeset radova (crteža, ulja na platnu, serigrafija, optičkih reljefa i optičkih objekata), nastalih između 1958. i 2002. kustosica izložbe Snježana Pintarić pojasnila je u katalogu da je riječ »o jednoj od ključnih figura u nekadašnjoj čehoslovačkoj umjetnosti, umjetniku koji je u isto vrijeme kao i kod nas Murtić s 'Doživljajem Amerike' drastično raskinuo s realističkom koncepcijom, suprotstavio se tada prevladavajućem informelu, a u šezdesetim se godinama okrenuo op–artu jednako kao i Šutej na našem likovnom prostoru«. Usporedno sa svjetskim zbivanjima početkom šezdesetih godina Dobeš se približava racionalnom pojmu objekta i stvara prve svjetlosno–kinetičke objekte i mobile. I danas iznimno elokventan, duhovit, s blagim ironičnim diskursom i percepcijom stvarnosti kojoj ne promiče ni najmanji detalj iz okoline, Dobeš pripada sorti živućih umjetničkih legendi, danas sve rjeđega soja umjetnika koji su povezivali Istok i Zapad, probijali ideološke zasade izvan željezne zavjese i bili istinskim kozmopolitima druge polovice 20. stoljeća. Možda je upravo život u tako osjetljivim uvjetima, vremenu složena balansiranja između politike i umjetnosti, uvijek na rubu ekscesa — uskraćivanja putovnice za inozemne izložbe i dodjele nagrada te uobičajenih informativnih razgovora, u toj generaciji srednjoeuropskih umjetnika izvukao na površinu zaista najdarovitije i najinteligentnije među njima. Promatrajući ga za razgovorom, Dobeš bi jednako tako mogao biti otkačeni atomski fizičar ili izumitelj stroja za teleportiranje. To nas ponovno dovodi do (nikada dovoljno ponavljane!) tvrdnje kako nisu u apstrakciju skrenuli manje daroviti, ali dosjetljiviji pojedinci, nego je za složene varijacije konstruktivističko–kinetičkih zavrzlama trebalo imati podjednako jaku lijevu i desnu polovicu mozga; dakle, kombinatorsko–prostornu i onu kreativnu, maštovitu.

INICIJATOR POKRETA I SVJETLA U ČEŠKOJ

Milan Dobeš izlagao je na najvećim svjetskim izložbama kinetičko–optičke umjetnosti (Kunst–Licht–Kunst, Eindhoven, 1966; Documenta 4, Kassel, 1968; Konstruktivistička umjetnost, elementi i principi, Nürnberg, 1969; Expo 70, Osaka, 1970; Knox Gallery, Buffalo, 1979; Expo 92, Sevilla, 1992), pisao je manifeste o Svjetlu, Pokretu i Dinamičnom konstruktivizmu, a realizirao je i vrlo neobične optičko–kinetičke programe, primjerice, 1971. za američku turneju American Wind Symphony Orchestra kao pratnju skladbama Mayazumija i Pendereckog. Autor je mnogih djela koja su granična s arhitekturom ili se na nju specifično nadovezuju, poput konstruktivističkih plastika, kinetičkih objekata, svjetlosno–kinetičkih plastika, svjetlosno–kinetičkih i optičkih reljefa, triptiha i vitraja, izvedenih širom Amerike, Japana, Argentine i Njemačke. Godine 2001. otvoren je u Bratislavi Muzej Milana Dobeša, u kojemu su izložena njegova djela, ali i djela drugih istaknutih umjetnika kinetičko–optičkih usmjerenja. Dobešovi optički kolaži i svjetlosne varijacije s temom kruga, kao i serije uglačanih, sjajnih konkavno–konveksnih površina, na zagrebačkoj izložbi pobuđuju nostalgiju za ne tako davnim vremenima kada su umjetnici još bili ispunjeni avangardnom utopijom o prevratničkoj ulozi apstraktne umjetnosti, ali jednako tako potvrđuju iznimne estetske domete tog segmenta kinetičko–optičke umjetnosti. Za razliku od nekih vidljivo sklepanih djela nekih zagrebačkih umjetnika toga doba, koji su danas skloni izgovarati se na zub vremena i jeftini materijal iz tužnih dućana soc–realizma, Dobešovi su reljefi i objekti zanatski izrađeni do savršenstva. Irelevantno je da li su neki od izložaka naknadno restaurirani, jer se jasno vidi na koji su način dijelovi reljefa perfekcionistički sastavljani, spajani i lijepljeni u začetku, odnosno, po kojim principima. Drugo, Dobešovi optički reljefi toliko su usklađeni s današnjim retrodizajnerskim valom, da su pogodni za najzahtjevniji editorijal fotografija novih interijera. Njegovi radovi, naime, nemaju na sebi nimalo patine koja bi u promatraču pobudila odbojnost i misao kako je riječ o prošloj i mrtvoj umjetnosti. U tome je zapravo tajna trajanja uspješnih kinetičko–optičkih djela: u začudnu skladu jednostavnih oblika, promišljeno odabranoj boji i visokoj likovnoj higijeni.

Iva Körbler