DOBRODOŠLO OSVJEŽENJE

DOBRODOŠLO OSVJEŽENJE

Izvedba je bila na onoj umjetničkoj razini kad sve štima i kad slušatelj može uživati u glazbi i prepustiti joj se, a ne strepiti od raznih nesporazuma kakvima obiluju naše kazališne operne predstave. U svakome slučaju, vrijedan prinos glazbenom životu

Donizettijeva Maria Stuarda stigla je i u Hrvatsku, jasno u koncertnoj verziji, a daje je Hrvatska radiotelevizija u povodu dvjestote obljetnice smrti Friedricha Schillera. Njegova drama Maria Stuart praizvedena je u Weimaru 1800. godine. Gaetano Donizetti odabrao ju je kao siže, kad je dobio narudžbu da sklada novu operu za napuljski San Carlo, a sedamna-estogodišnji student prava Giuseppe Bardari, odbacivši političku i vjersku komponentu, za-držao je emocionalnu situaciju lju-bavnoga trokuta (obje kraljice vole Earla of Leicestera, a on voli Mariju) i napisao mu fun-kcionalan libreto. Zadržao je i Schillerov povijesno nevjerodostojan, ali dramaturški iznimno djelotvoran susret engleske i škotske kraljice. Naime, glavni su likovi opere dvije kraljice — engleska Elizabeta I Tudor i škotska Mary Stuart (u Italiji Stuarda), čije je suparništvo i neprijateljstvo okrunjeno smrtnom presudom koju je velika engleska vladarica potpisala nad svojom politički slabijom suparnicom. U katoličkim zemljama nesretna sudbina katolkinje Marije izazivala je sućut, a Elizabetina nadmoć čak i mržnju. Premda se i Donizetti uglavnom toga držao u svojim trima operama o britanskim suverenkama, to nije pomoglo da opera bude praizvedena u izvornom obliku, jer ju je cenzura zabranila za vrijeme pokusa (možda na zahtjev napuljske kraljice, koja je bila izravni potomak Marije Stuart?). Donizetti je bio prisiljen promijeniti libreto i radnju smjestiti u Firencu 13. stoljeća pa je kao Buondelmonte praizvedena u Napulju 1834. godine. Ali nije se pomirio s njezinim hladnim prijemom i novim oblikom i radio je na tome da se djelo vrati u izvornik. Tako je Maria Stuarda godinu poslije, u prosincu 1835, prvi put izvedena u Scali s velikom, ali indisponiranom Marijom Malibran u naslovnoj ulozi. Nakon nekoliko izvedaba i u drugim talijanskim opernim kućama, uključujući i onu u Napulju 1865, opera je nestala s repertoara i tek ju je u nj vratio 1958. u Teatru Donizetti u Donizettijevu rodnom Bergamu Oliviero de Fabritiis. Kad su naslovni lik uvrstile u repertoar Joan Sutherland, Montserrat Caballé, Leyla Gencer i Beverly Sills, opera je stekla stanovitu popularnost.

Zlatna sredina

Maria Stuarda 42. je Donizettijeva opera, nastala godinu prije njegova remek–djela Lucije di Lammermoor. U njegovu golemu opernom opusu, koji premašuje broj sedamdeset, ulazi u zlatnu sredinu. Nije ujednačene vrijednosti, ali cijeli završni prizor Marijine ispovijedi i spremanja na smrt velike je ljepote i dovoljan da opera zavređuje da se predstavi javnosti. Neumorni tragalac za osvježenjem repertoara i studiozan realizator tih pothvata, neshvatljivo odsutan iz hrvatskih opernih kuća, Nikša Bareza kao šef dirigent Simfonijskog orkestra HRT–a predstavio ju je koncertnoj publici. Željna dobrih opernih izvedaba, pa makar i u koncertnom obliku, publika ju je srdačno dočekala. Bareza je ponudio dramskije iščitavanje s velikim (vrlo dobro plastično izrađenim!) zborom, i u toj tehnički nezahtjevnoj partituri velikim orkestrom posve dobra zvuka. I, bez čega je Donizetti neizvediv, vrlo dobrim (ne i vrhunskim) solistima na čelu s njemačkom me-zzosopranisticom Katjom Piewek u ulozi Elizabete, koja je bila najizražajnija i najbliža autorovu stilu. I ruska sopranistica Svetlana Katschour u naslovnoj ulozi te tri muška glasa, španjolski tenor Vincente Ombuena–Valls, portugalski bariton Jorge Vaz de Carvalho i ukrajinski bas Alexander Tsymbalyuk, ulaze u red visoko profesionalnih pjevača, koji su svladali sve zahtjeve partiture i potpuno vladaju njezinim glazbenim i dramskim tijekom. U manjoj ulozi priključila im se naša odlična mezzosopranistica Martina Gojčeta–Silić. Izvedbi je ipak nedostajalo ono svojstveno Donizettijevim junakinjama koje se prepuštaju sudbini — neko gotovo nezemaljsko predanje — što se osjeća u posljednjim prizorima Marije, a što je izmaknulo protagonistici. Izvedba je bila na onoj umjetničkoj razini kad sve štima i kad slušatelj može uživati u glazbi i prepustiti joj se, a ne strepiti od raznih nesporazuma kakvima obiluju naše kazališne operne predstave. U svakome slučaju, vrijedan prinos glazbenom životu i dobrodošlo osvježenje!

Marija Barbieri