Dobrodošla ambicija

Dobrodošla ambicija

Josip Bratulić — Stjepan Damjanović, Hrvatska pisana kultura. Izbor djela pisanih latinicom, glagoljicom i ćirilicom od VIII. do XXI. stoljeća, 1. svezak: VIII. — XVII. stoljeće, Veda, Križevci — Zagreb, 2005.

Bez ikakva pretjerivanja slobodno se može kazati da su Hrvati tijekom povijesti, od 8. stoljeća sve do danas, imali (i imaju) jednu od najbogatijih i najslojevitijih pisanih kultura u slavenskom svijetu. Postavljenu tezu nije teško braniti imamo li u vidu raznolikost bogate pisane riječi u Hrvata omeđene tekstovnom građom, pismom, jezikom i područjem ljudskoga djelovanja.

Tri pisma

Najstariji hrvatski tekstovi klesani su u kamenu ili ugrebani u žbuku na zidovima crkava, a nerijetko se uz freske, tijekom obnova ili rekonstrukcija crkvenih prostora, pronalaze skriveni tekstovi zapisani slikarskim kistom. Daleko najveći broj pisanih tekstova nastajao je na pergameni i papiru, a s razvojem pisarstva množio se od rukopisa prema tiskovinama. Kultura hrvatskoga srednjovjekovlja bila je tropisamska: glagoljična, ćirilična i latinična. Premda je latinično pismo u svakodnevnoj uporabi odnijelo pobjedu nad hrvatskom ćirilicom i glagoljicom, Hrvati se sve do početka 19. stoljeća povremeno služe i drugim dvama pismima izražavajući s ponosom i poštovanjem neprekinutu tradiciju baštinjenu od srednjega vijeka. Osim pisma, svaki je pisani tekst određen i vlastitim jezikom. Hrvatska pisana baština zabilježena je trima jezicima: latinskim, crkvenoslavenskim i hrvatskim jezikom, bilo na čakavskom, kajkavskom ili štokavskom jezičnom sustavu. S obzirom na različita područja ljudskoga rada pisana je riječ najčešće pripadala liturgijskoj sredini, ali s procvatom humanističkih ideja ona se vrlo brzo s oltara širi i na nove prostore književnosti, jezikoslovlja, povijesti, prava, ekonomije i politike. Imajući u vidu činjenicama argumentirano bogatstvo hrvatske pisane kulture nameće se jasan zaključak kako je iznimno teško napraviti izbor hrvatskih pisanih spomenika od najstarijega razdoblja sve do naših dana. Takva su se posla, uzimajući u žarište interesa razdoblje od 8. do 17. stoljeća, prihvatila dvojica istaknutih stručnjaka, koji su na zanimljiv i primjeren način opisali više od dvjesto ponajvažnijih djela hrvatske pisane kulture u okviru triju povijesno–stilskih razdoblja: srednjega vijeka, humanizma i renesanse te baroka. Autori su napravili izbor djela na poticaj izdavačke kuće Veda iz Križevaca, a pod glavnim uredništvom Ante Bičanića.

Enciklopedijske natuknice

Svako povijesno–stilsko razdoblje zaokružuje uvodna studija sa značajkama epohe, a nakon toga slijedi izbor djela obrađenih u obliku enciklopedijskih natuknica. Opis pojedinoga djela, značenje za hrvatsku kulturu, najvažnije suvremene spoznaje o pojedinom pisanom tekstu, kao i mjesto čuvanja sastavnice su svake enciklopedijske natuknice. Opise djela prate bogati likovni prilozi, gotovo njih četiristotinjak, među kojima je nemalen broj onih što se prikazuju prvi put.

Gotovo polovicu knjige čini razdoblje srednjega vijeka, koje započinje tekstom o latinskom jeziku i latinici u Hrvata. Hrvati se najprije služe latiničnim pismom, ali njome ne pišu na hrvatskom, nego na latinskom jeziku. Hrvatski jezik najranije se bilježi glagoljičnim i ćiriličnim (bosaničnim) pismom, a problemi s uvođenjem latiničnoga pisma zbog bilježenja specifičnih hrvatskih fonema nastaju tek sredinom 14. stoljeća. Pišući o tropisamskoj kulturi hrvatskoga srednjovjekovlja autori navode najstarije hrvatske tekstove pisane trima pismima i obrazlažu teorije o podrijetlu glagoljice. Početkom hrvatskoga književnog srednjovjekovlja označavaju prve glagoljične tekstove iz 11. stoljeća, a završetkom 1508. godinu, kada prestaje s radom Baromićeva senjska glagoljaška tiskara. Najveći broj opisanih djela pripada crkvenoj sredini (Biblija, misali, brevijari, evanđelistari, homilijari, psaltiri, sakramentari, molitvenici, pontifikali, kodeksi različita sadržaja...), a slijede ih različiti epigrafski spomenici koji, bez obzira jesu li svjetovnog ili duhovnog karaktera, izvornim položajem pripadaju prostorima crkve. Manji broj tekstova koji ulaze u autorski izbor pripada pravu (isprave, zakoni, statuti), povijesti, književnosti (Pariška pjesmarica, Žića svetih otaca, Petrisov zbornik) i jezikoslovlju (prvi hrvatski rukopisni, višejezični, terminološki i slikovni rječnik Liber de simplicibus Nikole Roccabonelle). Hrvatsku pismenost srednjega vijeka zaokružuju inkunabule, knjige tiskane u ranom razdoblju europskoga tiskarstva, od Gutenbergova početka do 1500. godine. Koliko je dosad poznato, Hrvati su tiskali šest glagoljičnih i tri latinične inkunabule. Vrlo detaljno i pregledno autori na kraju poglavlja o srednjemu vijeku daju pregled hrvatskih glagoljičnih knjiga u svjetskim knjižnicama i muzejima.

Studia humanitatis

Poglavlje o humanizmu i renesansi više se okreće prema studia humanitatis, što konkretno znači da se autori ovdje bave filološkim temama, poglavito hrvatskim petrarkizmom, hrvatskom renesansnom književnošću, razvojem hrvatskoga jezika u 16. stoljeću i tiskarstvom. Osim misala i brevijara koji su u 16. stoljeću uglavnom tiskani, dominantan korpus tekstova u autorskom izboru pripada književnosti: legende, mirakuli, epovi, pjesme, apokrifi, polemike, dramski tekstovi, prvi hrvatski roman Planine Petra Zoranića. Od pisanih tekstova koji se po svojoj tematici prvi put javljaju u razdoblju humanizma i renesanse izdvajaju se pisane početnice iz kojih su hrvat-ski glagoljaši učili čitati i pisati, knjige iz prirodnih znanosti, enciklopedije, knjige o gospodarstvu, filozofiji i etici. Razdoblje baroka obuhvaća značajke hrvatske književnosti i jezika 17. stoljeća, djelovanje katoličke obnove, razvoj govorništva kao i dalji nastavak tiskarskoga umijeća. Uz već navedenu tematsku raslojenost hrvatskih pisanih tekstova, autori se u 17. stoljeću okreću novim filološkim temama (obrađuje se prva hrvatska gramatika i prvi slovopisni priručnik hrvatskoga jezika), kao i tehničkim znanostima i politici. Na kraju knjige nalaze se sažeci na engleskom i njemačkom jeziku, kazala djela, imena i likovnih priloga. Knjiga Josipa Bratulića i Stjepana Damjanovića iznimno je vrijedan prilog hrvatskoj kulturi, zanimljiv i pouzdan priručnik koji će primjerenim diskursom privući brojne čitatelje različitih struka. Namijenjena je ponajprije stručnjacima humanističkih znanosti, poglavito kroatistima i kroatolozima, ali i široj akademskoj zajednici. Objavljena knjiga ambiciozan je znanstveni projekt koji služi na čast autorima, ali i čitavoj hrvatskoj kulturnoj javnosti. Ona je nepobitan dokaz o oblikovanju i opstojnosti hrvatskoga nacionalnog identiteta u bogatoj prošlosti hrvatske pisane riječi.

Boris Kuzmić