Dijalog o suvremenoj Europi

Wrocław Međunarodni kazališni festival Dialog u Wroclawu pod vodstvom Krystyne Meissner pretvorio se posljednjih godina u jedan od najzanimljivijih europskih festivala, a ove se godine održava od 8. do 16. listopada s temom Europe na početku 21. stoljeća. Zamišljen kao konfrontacija najzanimljivijih europskih i poljskih produkcija, festival će kreativno sukobiti produkcije Schillinga, Hermanisa, Szkotaka, Bakshija, Lupe, McBurneya, Percevala, Vaitkusa, Puchera, Marthalera, Pauline Kalker... Koncept je jednostavan i izvoran, svaki dan sadrži raspravu na zadanu temu iz europske zbilje, u kojoj sudjeluju i stručnjaci i znameniti Europljani i izvan kazališnoga kruga, a okrugli stol nadopunjuju dvije predstave, koje tretiraju problem o kojem se razgovaralo, često na oprečan način. Osam vroclavskih dana okupit će jaku europsku kazališnu reprezentaciju i sagledati stanje kazališta i društva na početku milenija u, manje–više, ujedinjenoj Europi.

Hamlet za dvije Irske

Dublin Hamlet u režiji Conalla Morrisona zapravo je povijesna produkcija — prvi put dva kazališta iz suprotstavljenih zemalja Republike Irske i Sjeverne Irske pripremila su koprodukciju. Poznato dablinsko kazalište Abbey udružilo se s Lyric Theatre iz Belfasta u radu na Hamletu koji govori o suvremenoj Irskoj — ma kako se ona zvala. Riječ je o produkciji visoke tehnologije: Hamlet Klaudija snima camcorderom, duh oca javlja mu se u videoprojekciji, dok putujući glumci svoju produkciju nude na DVD–u. Čak su suvremeni i kazališni utjecaji: glumačka družina izvodi krvav komad, vrlo sličan Prokletima Sare Kane. Protagonist je suvremeni Irac razočaran podjednako religioznim nasiljem i endemskom političkom korupcijom koji ga okružuju, a u nasilnu odnosu prema Ofeliji još je jedna implicitna kritika suvremene macho Irske. Ispod visoke tehnologije krije se produkcija koja pokazuje sve napetosti na otoku, puna razrađenih detalja, pa ako i nije riječ o Hamletu za sva vremena, u ovom trenutku on je iznimno aktualan.

Shakespeare iz japanske povijesti

Tokio Shakespeare u 12. godini tempa produkcija je koja je udružila dva japanska klasika, pisca Hisaši Inoua i svjetski poznata redatelja Jukia Ninagavu. Prvi put izvedena prije trideset godina, drama s elementima mjuzikla sad je doživjela premijeru u novoj verziji, uz pravo oduševljenje publike. Riječ je o produkciji koja svih 37 Shakespeareovih komada spaja u četverosatnu epopeju, nimalo na tragu komična poigravanja dajdžestiranim Shakespeareom što su u sličnoj, svjetski popularnoj, komediji Adam Long, Daniel Singer i Jesse Winfield napravili prije desetak godina. U starijem japanskom slučaju riječ je o ozbiljnu tretmanu klasičnih drama, koje ne služe za ironiziranje barda i zabavu publike. Japanska je produkcija smještena u 1841, kako i naslov govori, 12. godinu razdoblja tempo kasnoga razdoblja edo, a riječ je o dekonstrukciji Shakespearea kako bi se iz njega dobio komad specifično japanskog osjećaja svijeta. Inou superiorno šeta kroz Shakespearea koristeći njegove scene i stvarajući originalnu dramu, zapisala je kritika.

Dostojevski s pjevanjem i plesom

Moskva Još su jednog klasika postavili na scenu služeći se elementima mjuzikla, ovaj put u Moskvi. Poniženi i uvrijeđeni, rani roman Dostojevskog, naručen je za kazalište Lensovjet u Petrogradu i njim je prije dvije godine obilježena tristota obljetnica nastanka grada. Mjuzikl naslovljen Vladimirski trg, koji su tada napisali libretist Vjačeslav Verbin i skladatelj Aleksandar Žurbin, sad u svojevrsnu pokusnom roku igra u moskovskom Malom kazalištu, gdje, čini se, nije naišao na veliko oduševljenje publike. Skladatelj, inače autor prve sovjetske rock–opere Orfej i Euridika iz 1975, koji danas živi u New Yorku, gdje za mjuzikl obrađuje i druge ruske klasike, Galeba, recimo, jako se osjetio pogođenim prigovorima da produkcija sliči poznatim Jadnicima. Čini se da nije samo libreto sličan Hugoovu klasiku...

Jasen Boko