Blagodati mora i neba

Blagodati mora i neba

Plaža je vrlo dobar primjer predstave čija izvrsnost leži u glumačkoj izvedbi i redateljski čvrstoj, ali nepretencioznoj i nenametljivo–gutačkoj koncepciji

Prva ovosezonska premijera Teatra Exit, Plaža, nastala po tekstu koji potpisuje skupina autora, u režiji bugarskoga kazališnog redatelja, dramaturga, glumca i producenta Sunnya Suninskog, tematizira ljudske različitosti/drukčijosti, njihovo međusobno (ne)prihvaćanje i, u konačnici, pronalaženje dostatna životnog prostora za njihovu suegzistenciju. Vrlo vještim, dinamičnim, uigranim transformacijama, u svojevrsnim glumačkim stilskim vježbama, četvero izvođača (Linda Begonja, Daria Knez u alternaciji s Mirtom Zečević, Sven Medvešek, Damir Klemenčić) naizmjence utjelovljuje osobe različitih karaktera, seksualnih usmjerenja, kvocijenta inteligencije, životnih preokupacija, koje spaja slučaj, odnosno locus radnje. Jednoga lijepog, sunčanog ljetnog dana, kako ga opisuje radijski voditelj koji otvara i zatvara zastor scene, vraćajući kraj na početak i revitalizirajući vrijeme nakon njegove destrukcijske epizode, svi su oni došli prostrijeti ručnik na plažu i uživati u blagodatima mora i neba. Osim već postojećih napetosti u odnosima unutar članova skupina koje se neprestano razigravaju na sceni, postupno se gradi napetost, pa onda i otvoren sukob između skupina, koji kulminira u međusobnu istiskivanju s plaže i zahtjevu da se promijene i postanu više nalik njima. Naoko jednostavna situacija, predočena putem komedije karaktera, izbacuje na površinu brojna pitanja i probleme pojedinca i društva koji trajno titraju svakodnevicom, a rezultat su brojnih predrasuda i floskularnog mišljenja (silikonske plavuše, feminizirani homoseksualci, Bošnjaci), osobnih nezadovoljstava i frustracija, kao i vladajućeg sustava vrijednosti.

Debela žena

Središnji strukturalni element, oko kojeg se plete dramaturgija komada/predstave, čine dva bračna para u prijateljskom odnosu, odnosno debela žena koju glumi vrlo dobra Linda Begonja, psihološki najrazrađeniji lik predstave. Problem njezine debljine, koji ona, naoko, shvaća vrlo ležerno, postaje referentna točka osude, ruganja i zadirkivanja. U izvedbenom smislu, ona postaje mjesto na kojem se predstava otvara u poetiziraniju i stiliziraniju razinu, postavljenu kao svojevrsno značenjsko kontrapunktiranje i podcrtavanje brzih i komičnih, strukturalno repetativnih situacija na pijesku, pri čemu se mijenjaju redateljski postupci, kao i ostali gradbeni elementi vizualno–akustične slike (svjetlo, glazba), očišćene od svih nepotrebnih elemenata, što izvođačima i redatelju ostavlja široko polje imaginacije (čiji je izvrstan primjer igra ručnicima). Iako je riječ o tipovima, čija je tipičnost još više podcrtana lokaliziranjem teksta u hrvatski vremensko–prostorni kontekst, glavna zamjerka predstavi može biti upućena upravo propustu u razvoju likova, čiji psihološki dinamizam ne prati promjenu u razvoju radnje, s iznimkom već spomenute debele žene. Na samu početku predstava otvara zanimljivo polje kazališne komunikacije i autoreferentnosti (izvođači se pitaju grize li publika ili ne i jesu li nekoga upecali), koje se brzo napušta i zaboravlja, odnosno nedosljedno koristi, pa ostaje tek kao dosjetka.

Unatoč spomenutim (manjim) zamjerkama, Plaža je vrlo dobar primjer predstave čija izvrsnost leži u glumačkoj izvedbi i redateljski čvrstoj, ali nepretencioznoj i nenametljivo–gutačkoj koncepciji. Svakako pogledati predstavu koja se ne predstavlja kao ono što nije, u kazalištu koje (za razliku od brojnih drugih zagrebačkih kazališta) sve više, iz premijere u premijeru, profilira svoj repertoar (i publiku).

Ana Prolić Kragić