Bespućima suburbije

Bespućima suburbije

U bliskim susretima Clarkovih klinaca i odraslih spolnost nije prikazana tako da nas uzbudi, nego je ona odbojna, groteskna pa čak i smiješna. Tada ona postaje metafora za zlouporabu

Tri bizarna talenta. Larry Clark, čovjek koji je volio voajeristički zavirivati pod dlakave pazuhe skejtera. Harmony Korine, sada autor scenarija, koji je kao glumac epizodist u remek–djelu Gusa Van Santa Last Days ispričao Blakeu kako je igrao Dungeons and Dragons s Jerryjem Garciom iz Grateful Deada I, last but not least, Ed Lachman, direktor fotografije koji je surađivao s Nykvistom, Storanom i Mullerom. Kad se združe njihove snage, rezultat ne može biti loš. Zapravo, rezultat je i više nego dobar. Nakon New Yorka (Kids) i Floride (Bully), Clark nastavlja turneju bespućima američke suburbije i zaustavlja se u kalifornijskoj Visaliji, kao inačici teksaškog Martirija iz odlična romana Vernon Bog Little DBC Pierrea u kojem njegovi žitelji pronalaze jedinu razonodu »čitajući s usana bipove u Springer Showu«. U svijetu Clarkovih/Lachmanovih adolescenata sukobe rješava Jerry Springer. Savjete o ljepoti osigurava im Playboy Channel. A dnevni TV–program postaje njihov najpouzdaniji vodič za ispravan život. No, za razliku od ranijih Clarkovih filmova, u Kenn Parku užase siju očevi (i djedovi). Mehanizmi tjelesne vladavine nalaze se u ru–četinama glupih roditelja. No, njihova su djeca ta koja imaju duševnu nadmoć i njihova nas nježnost plaši. Jer, upravo je Clarkova snaga u načinu na kojem bez dlake (od pubisa) na jeziku raskrinkava te mehanizme. Čudovište koje sinu demonstrira zapjenjeni mačizam i pokušava ga natjerati da se počne baviti dizanjem utega, jer je »skejtanje sport za pičkice«, krije svoje mračne tajne koje će isplivati na površinu tek kad se napije. Sva ta čudovišta, religijski fanatici, bolesni ultrakatolici i obiteljski nasilnici nisu ekskluzivni stanari Visalije. Oni su tu iza našeg ugla. U našoj četvrti. U našem susjedstvu. Možda se iza voajerističke preciznosti kojom autor secira razbijene sudbine svojih adolescenata doista krije zabrinuti tatica. No, ako je holivudski tinejdžerski mainstream s Jasonom Biggsom dobio svoju Američku pitu, onda su rubna područja američkoga nezavisnog filma s Kenom Parkom napokon dobila svoju Američku kitu. Ejakulacija uračunata, uz orgazmičke uzdahe tenisačice koji dopiru izvan kadra s TV–ekrana. U bliskim susretima Clarkovih klinaca i odraslih spolnost nije prikazana tako da nas uzbudi, nego je ona odbojna (sekvenca u kojoj pohotni otac zavlači ruku u Claudove gaće), groteskna (otac koji u ritualu vjenčanja s vlastitom kćerkom pokušava zaštititi njezinu nevinost i pronaći tjelesni nadomjestak za preminulu suprugu), pa čak i smiješna (cunilingus koji Shaw izvodi majci njegove djevojke). Tada ona postaje metafora za zlouporabu osjetila. A fetišistički proplamsaji mladenačkog erosa najprije su dozirani diskretno, u krupnim planovima muških gaća s propuhom, Claudeu koji se igra vlastitim nožnim dlakama ili u kadru u kojem Peaches vodi ljubav s momkom, kad jedna najobičnija pljuvačka postaje fotogenična. No, njihov nesputani eros eksplodirat će tek u prekrasnoj i nipošto pornografskoj završnoj sekvenci, bez obzira na njezinu eksplicitnost, kad Clarkovi klinci u bijegu od nasilnih roditelja napokon pronađu rajski vrt u praznom stanu, povezani željom za upoznavanjem i erotskim dodirivanjem, u nadi da će tamo zauvijek ostati sretni zajedno (ona je ekvivalent Vernonova bijega u Acapulco u romanu DBC Pierrea, gdje pokušava oživiti prizore svog omiljenog filma Against All Odds). A samo nekoliko mjeseci nakon Kena Parka Lachman radi kao direktor fotografije na Haynesovu filmu Daleko od raja. Možda je riječ o pukoj slučajnosti. No, oba filma, bez obzira na njihove dijametralne stilske različitosti, ostaju dva lica jednog te istog svijeta bez izlaza.

Dragan Rubeša