Baš ga briga za feminizam

Baš ga briga za feminizam

Friedrich Nietzsche, Uz genealogiju morala, AGM, Zagreb 2004.

Kad je o Nietzscheu riječ, vrijedi pretpostavka kako je on filozof sa svojim mjestom u povijesti filozofije, čije djelo ima značaj koji se kritički može prosuditi i vrednovati. Taj nam kritički pristup daje mogućnost da ga pokušamo (a možda i uspijemo) u potpunosti shvatiti i ocijeniti. Možemo li drukčije čitati filozofa koji nam govori da je Bog mrtav? A upravo je tako i o tome govorio Zaratustra. Dakle, nakon naslova S one strane dobra i zla, taj filozof progovara o genealogiji morala — o njegovim izvorima, značajkama, ali prije svega o njegovim nedostacima. Posao je podijeljen na tri genealogijska dijela, odnosno na tri rasprave. Prva je o dobru i zlu te o dobrom i lošem, druga o krivnji, lošoj savjesti i sličnom, a treća o asketskim idealima. Sadržajno, te rasprave govore o genealogijskim korijenima svega onoga što čini moral, ali i o filozofskim problemima koji se prelamaju u nekim ranijim autorovim djelima. Općenito se knjiga Uz genealogiju morala drži razdjelnicom Nietzscheova kasnijeg razdoblja. Nije stoga neobično što on često sažima prethodno (prije svega već spomenute knjige S onu stranu dobra i zla i Tako je govorio Zaratustra). No, i u stilskom dijelu, riječ je o prepoznatljivu, dakle strastvenom, rušilačkom, ali i poetski nadahnutu tretiranju moralnih pitanja. Taj se tretman u prvom redu sadržajno usmjerava prema potvrdi života, koja ne pita i ne obazire se na prepreke i granice te se suprotstavlja onomu što umrtvljuje i otupljuje život, a to je prije svega duh ressentimenta. On je ressentiment nezasitnog instinkta i volje moći koja bi htjela postati gospodarem ne nad nečim u životu, nego nad životom samim. Tu se čini pokušaj da se snaga upotrijebi za zatvaranje izvora snage. Genealogijski, Nietzsche u različitim smjerovima i rukavcima razvija taj odnos života i onoga što mu priječi propitujući moral i fenomene moralnoga kroz povijest, kulturu, a, dopuštam si reći, i duhove koji obitavaju i uznemiruju zapadnoeuropsku moralnu zgradu. U asketskom dijelu knjige jedan je slučaj koji bih ovdje izdvojio. To je, ničeovski govoreći, slučaj filozofa. Izdvojena su tu i konkretna imena (Kant i Schopenhauer, primjerice), ali bitna značajka zbog koje biram filozofa jest razmatranje toga slučaja u sklopu problema asketskoga ideala. Dakako, kad je Nietzsche u pitanju, možda bi bilo zgodno prihvatiti se i kritike kršćanstva (u njegovo doba to je već odrađeno i s prosvjetiteljstvom, a ni Marx nije daleko), ali njemu ću zasad dati koji redak mira. Dakako, kritika filozofa u Nietzschea i nije neka novost, no u Genealogiji, pojam i osoba filozofa te njegova aura, ako se nekomu tako sviđa, bivaju rastavljeni u smjeru efemernih značenja. Arhetip pojavnosti filozofa, onakav kakav se ovdje prepoznaje kao materijal kritike, najjasnije se vidi, čini se, u osobi i pojavi filozofa Arthura Schopenhauera. Schopenhauer se, da bi bio filozof, mora potvrđivati u svoj svojoj negaciji, koja ima nekoliko elemenata: žene, osjetilnost, Hegel, pa i cijela volja za opstankom. Sve to za toga filozofskog mudraca predstavlja, prema Nietzscheu, jedan instrumentum diaboli, pri čemu se posebno apostrofira osjetilnost. Drugi filozof zapet će na nečemu drugom, no prvi pravi neprijatelj za gotovo svakoga filozofa jest osjetilnost. U knjizi se i ističe kako između filozofa i osjetilnosti postoji odnos koji potiče razdražljivost. Globalno, on se stoga kloni ne samo osjetilnih već i glasnih stvari: žena, vlasti i slave. Dakako, druga je stvar koliko se one klone njega. Odmah valja reći kako je, što se tiče Nietzschea i njegova odnosa prema ženama i feminizmu općenito, riječ o autoru koji baš ne potiče posvemašnju inspiraciju za feminističke teme. Teško da će mu se ikad oprostiti (s pravom, doduše) ono kratko, ali dojmljivo pametovanje o starici i biču iz Zaratustre. To je samo jedan od razloga zašto ga se ovdje pred feminizmom ne može braniti (još manje obraniti); za tu svrhu jedino ostaje njegova ostavština, koja je takva kakva jest. No, možda treba ostaviti mogućnost da se istraži koliko u cjelini svoga djela Nietzsche spram feminizma gaji onaj odnos koji gaji prema svakoj (za njega, doduše) sumnjivoj filozofiji ili društvenoj teoriji. Utoliko je tu onda riječ o legitimnom filozofskom stavu. Možda i dalje pogrešnom, ali ništa manje legitimnom. Vratimo se njegovu seciranju filozofa. Filozofi tradicionalno preuzimaju pojavnost kontemplativne uloge mudraca, pa gotovo i svećenika, te je otud i razumljiv njihov prezir prema spomenutim glasnim stvarima. To onda filozofa raskrinkava u dva smjera; prvi je u smjeru potvrđivanja asketskoga ideala, a drugi u smjeru koji filozofa otkriva kao onoga koji želi i teži moći. Konačno, u odnosu askeze i moći, filozof u Nietzscheovim očima postaje vlastita i besmislom ispunjena proturječnost. Moć kao potvrdu života te askezu kao njegovu negaciju u jednoj te istoj osobi filozofa može razriješiti samo onaj koji u ovome djelu egzistira gotovo na granici neizrecivoga: nadčovjek. No, što je s moralom?

Isto ono što i s filozofom. A to je problem volje za istinom. Ta volja, i u filozofa i u moralista, vodi do toga da su sve i svagdje spremni pitati za istinu. No, onoga trenutka kad to pitanje usmjere prema njima, kad dođe do samoosvješćenja pitanja o istini kao problema onoga koji ga problemski postavlja, dogodit će se promjena. A to će rezultirati time da moral, pa i filozof (kad ga već ovdje spominjemo), postanu problemi koji će se morati nositi s pitanjem i problemom istine o sebi. Moral je stoga velika stvar, ali i opasan igrokaz koji će u budućnosti za Nietzschea početi propadati sam od sebe. Stoga na tome mjestu taj filozof budućem ljudskom zlu gleda u lice. Dvadeseto stoljeće svjetskih ratova, totalitarizama te druga zla koja su korijene imala u zapadnoj Europi predosjetila su se već u njega u drugoj polovici 19. stoljeća. Drugim riječima, moral je sumnjivo pitanje, kaže taj prometejski mislilac. Pitanje je to koje treba nadživjeti, dodajmo. Ničeovski, dakle, to je pitanje suprotstavljeno suvremenim nastojanjima ponovne uspostave morala i etičke nadgradnje (osjećaju li marksisti ovdje kakvu ironiju?). Nadajmo se da su te nove tendencije dovoljno osvijestile vlastitu istinu o sebi. Nekakvo anatemiziranje Nietzscheova pogleda na moral s etičkoga stajališta nema smisla. I na drugim primjerima postalo je razvidno da su Nietzsche i njegovo djelo davno postali otporni na takva jeftina pobijanja. Stvar je utoliko ozbiljnija kada se zna da problem kako je u njega postavljen nije zanemariv. Jednom prigodom Danko Grlić govori o dvjema vrstama prosudbi o Nietzscheu; prva kaže da je bio bolestan te je stoga čitava njegova filozofija samo patološki proces; druga pak kaže da je njegova pojava svjetskopovijesna veličina. Problem tih dviju razumskih tvrdnji jest u tome što ni za trenutak ne pomišljaju da bi obje mogle biti istinite. Zato, bez panike. Nakon što je usmrtio Boga, Nietzsche je u svome najnormalnijem i najprirodnijem filozofskom razvoju to isto učinio i s moralom. Nama je pritom dana mogućnost da pokušamo, doista, ozbiljno razmisliti (i čitati) o tome.

Snježan Hasnaš