ARHITEKT IZ JUŽNE HEMISFERE

ARHITEKT IZ JUŽNE HEMISFERE

Osim u Njemačkoj Bolles i Wilson važan su korpus radova ostvarili u Nizozemskoj, posebno u Rotterdamu, gdje na istaknutoj uglovnoj lokaciji u zoni nekadašnjih dokova, a sada blistava novoga središta s uredskim tornjevima, elitnim trgovinama i stanovima, stoji novo kazalište Luxor, najveće i najvažnije dosadašnje ostvarenje njemačkog ureda

U organizaciji DAZ–a u Zagrebu je početkom prošloga tjedna boravio arhitekt Peter Wilson, muška polovica međunarodno poznata australsko–njemačkoga životno–profesionalnog tandema Bolles–Wilson. U okviru gostovanja Wilson je 4. listopada vodio otvorenu arhitektonsku radionicu s temom Nove vizije za Zagrebački velesajam, a prethodnu je večer u dvorani Matice hrvatske na Strossmayerovu trgu održao javno izlaganje o stvaralaštvu arhitektonskog ureda Bolles + Wilson. Predavanje, realizirano u suradnji s Matičinim Odjelom za povijest umjetnosti, arheologiju, etnologiju i arhitekturu, pobudilo je veliko zanimanje domaće stručne javnosti. Željna informacije iz prve ruke o svjetskim arhitektonskim kretanjima, zagrebačka je, pretežito mlađa, publika do vrha ispunila veliku Matičinu dvoranu, u kojoj se bezuspješno tražio stolac više, a mnogi su jedno–i–pol–satno predavanje odstajali pred rastvorenim vratima ili odsjedili na kaskadnom podu auditorija. Arhitekt se strpljivu slušateljstvu odužio elokventnim i duhovitim nastupom prezentirajući izbor iz bogata opusa projekata i realizacija, ostvarenih u posljednja dva desetljeća na raznim europskim lokacijama.

Splet slučajnih podudarnosti

Slučaj je htio da se predavanje arhitekta, rođenjem Australca, ali životom i djelovanjem čvrsto vezana uz europski prostor, dogodilo u danu velikog iščekivanja, neposredno uoči sudbonosne odluke kojom je iste noći određena europska budućnost Hrvatske. No tu ne prestaje splet slučajnih podudarnosti. Naime, za nas povijesni događaj zbio se u Luxembourgu, u kojem su Bolles i Wilson nedavno pobijedili na natječaju za novu zgradu Nacionalne knjižnice. Tako je, primjereno trenutku, zagrebačka publika imala prigodu čuti o prakticiranju arhitekture u zajedničkoj europskoj nad–državi na osnovi iskustva jednog od protagonista, koji je vlastitim radovima efektno demonstrirao stvaranje europskoga kulturnog prostora i arhitekture Made in Europe, ne kao nekog transeuropskog melting–pota, nego kao suzvučja i prepleta regionalnih/nacionalnih posebnosti i identiteta, uobličenih u individualnim poetikama. Rođen u Melbourneu (1950), Wilson započinje studij arhitekture u rodnom gradu (1968–70), a nastavlja ga na znamenitoj AA School u Londonu (1972–74). Sedamdesetih su iz londonskog arhitektonskog inkubatora, pod mentorstvom arhigramovaca, Koolhaasa, Tschumija, izlazile generacije arhitektonskih Wunderkinda, budućih zvijezda, poput Zahe Hadid, Nigela Coatesa i Petera Wilsona, koji početnu afirmaciju stječu na međunarodnim natječajima i podučavanjem na matičnoj školi. Wilson je deset godina (1978–88) bio unit master na AA, gdje upoznaje Juliju Bolles, s kojom 1981. zasniva zajedničku praksu. Nakon pobjede na natječaju za Gradsku biblioteku u Münsteru 1988. sele ured i trajno se nastanjuju u Julijinu rodnom gradu. Minsterska je knjižnica prva velika javna realizacija i prijelomnica u karijeri, kojom je Wilson započeo i zagrebačko predavanje. Njezinom izgradnjom B+W prelaze iz dotadašnje faze avangardne papirnate arhitekture u konkretniju fazu, u kojoj njihove ideje sve češće bivaju oprostorene u realnom vremenu i prostoru. Na tragu Lyotardove teorije koja kritizira velike naracije, a svijet postmodernoga vremena promatra u smislu malih ili lokalnih naracija, Bolles i Wilson razvijaju simbolizam, metaforičnost i fragmentarnost kao operabilne strategije istraživanja postmodernih stanja u suvremenom gradu, što u konačnici rezultira složenim gradbenim oblicima, izvedenim iz interne organizacije i kontekstualnih datosti. Na tim je načelima zasnovana i artikulacija kompleksa knjižnice u Münsteru (1988–93) kao pažljivo rekonstruirana fragmentiranog konteksta povijesnoga središta s novom pješačkom ulicom u osi susjedne stare crkve što potencijalno masivnu zgradu (9750 m2) dijeli u dva zaobljena mekano oblikovana volumena s iznimnim ambijentalnim/atmosferskim kakvoćama interijera.

Birokracija kao landmark

Istim arhitektonskim vokabularom kompleksne zaobljene forme prikrivene asocijativnosti (brod) arhitekti se koriste i u drugim njemačkim projektima s početka devedesetih, poput vrtića u Frankfurtu (1991–92), a među brojnim minsterskim realizacijama iskače Uredska zgrada lokalne vlade (1991–96), kojom majstorski pomiruju ograničenosti lokacije i složenost programa, pretvarajući ordinarni birokratski sadržaj u novi gradski landmark. Osim u Njemačkoj Bolles i Wilson važan su korpus radova ostvarili u Nizozemskoj, posebno u Rotterdamu, gdje na istaknutoj uglovnoj lokaciji u zoni nekadašnjih dokova, a sada blistava novoga središta s uredskim tornjevima, elitnim trgovinama i stanovima, stoji novo kazalište Luxor, najveće i najvažnije dosadašnje ostvarenje njemačkog ureda. Izgrađena forma u obliku jedinstvenoga spiralnog zida što se rastvara na ulazu poput puževe kućice i kulminira krovom tornja pozornice rezultat je raskošne unutrašnje organizacije vođene idejom kretanja posjetitelja, koji se od ulaza postupno uspinju u neprestano zavojitoj putanji preko različitih razina i stuba uokolo pozornice i auditorija kao središta kompozicije. Vanjska fasadna oplata izvedena je od žarko crvenih salonitki s akcentom kamionske rampe smjele i ekspresivne čelične konstrukcije, uvučene u korpus kuće. Spektakularna promenade architecturale, po uzoru na Berlinsku filharmoniju, tvori unutrašnji krajolik interaktivnih slojeva namijenjen poznatoj društvenoj igri vidjeti i biti viđen, u ritualu odlaska u kazalište isto toliko važnoj koliko i zbivanje na sceni. Wilson je više puta tijekom izlaganja ponavljao kako je fotografija tek blijeda slika arhitekture, što je najočitije na primjeru prostornoga bogatstva roterdamskoga kazališta, koje se do kraja može doživjeti jedino na licu mjesta, neposrednim prostornim iskustvom. Nakon prezentacije više masterplanova, poput rješenja za nizozemski Arnheim, u kojem periodična plavljenja rijeke Rajne postaju temelj urbanističke koncepcije, i nagrađenih natječajnih ideja kao temeljnog izvora novih poslova, poput kompleksa Europske biblioteke za informacije i kulturu u Milanu, Wilson je predavanje efektno zaključio prikazom nekoliko projekata za Tiranu, gdje je angažiran kao savjetnik gradonačelnika Edija Rame. Na primjeru kolorističke intervencije s duhovitom postavom virtualnih klimatizera na pročelju postojeće zgrade iskazao je vještinu transformacije očite vizualne disharmonije (kaotičan raspored klimatizera) u prihvatljiv estetski motiv, potvrđujući da i s ograničenim proračunom arhitekt može ostvariti uspjelo rješenje, jer ono ponajprije ovisi o kreativnoj sposobnosti i invenciji.

Vinko Penezić