Zašto volimo Romea i Juliju

»Republika«, mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo, gl. ur. Ante Stamać, god. LXI, br. 7–8, Društvo hrvatskih književnika, Školska knjiga, Zagreb, srpanj–kolovoz 2005.

Otvaranje ovog broja »Republike« vrlo je reprezentativno, kako po kvaliteti radova tako i po njihovu izboru, koji predstavlja upravo ono što časopis navodi u svom podnaslovu — književnost, umjetnost i društvo. Osam pjesama Ante Stamaća, 47 haiku pjesama Stanka Bakovića i Zajednička urna, pripovijetka Vlade Andrilovića zastupaju književnost, dok esej Imanentne didaskalije Zvjezdane Timet odlazi korak dalje. Na primjeru triju slavnih Shakespearovih drama (Romeo i Julija, Othello i Hamlet), Zvjezdana Timet upozorila je na probleme u dešifriranju imanentnih didaskalija, kojih je razumijevanje poteškoća djeci što navedena djela čitaju kao lektiru, ali i mnogo iskusnijim čitačima — kazališnim profesionalcima. Već stoljećima priču o Romeu i Giulietti doživljavamo kao lijepo svjedočenje o samoubojstvu iz ljubavi, no krenuvši od pitanja da li je uistinu riječ o samoubojstvu — iz ljubavi, Zvjezdana Timet razotkriva nelijepu psihijatrijsku pozadinu cijele priče. Taj intrigantan forenzički pisan esej trebalo bi pridodati na popis lektire uz Romea i Juliju jer bi pomoglo boljem razumijevanju djela i vremena njegova nastanka te pripomoglo razbijanju predrasuda prema njemu (zašto mrzim Romea i Juliju / sve mi stvari liče sad na prevaru pjevali su još u prošlom desetljeću Prljavci). Tema broja je Ivan Pavao II — poslanje i djelovanje. Nadahnuti uvodnik teme napisao je Antun Pavešković. Ivan Pavao II, slažu se teolozi i povjesnici, bio je veliki papa i velika javna osoba, a književni stručnjaci u »Republici« njegovu su književnu riječ ocijenili »kompleksnom koliko i tekst njegova života«. Sedam tekstova, koliko ih je objavljeno u tematu, možda je (kako je zapisao Pavešković) preblijedo za snagu koju je pokazivao Karol Wojtyła, no vrijedan je prinos boljem upoznavanju s razmišljanjima i postupcima čovjeka koji je obilježio posljednju četvrtinu prošlog stoljeća i početak ovoga. Premda je svaki tekst na svoj način zanimljiv, izdvajaju se dva: Civilizacija ljubavi Tomislava Zdenka Tenšeka i Ivan Pavao II — papa inkulturacije — Svetac i pjesnik Ivana Goluba. Zalaganje za civilizaciju ljubavi kao odrednicu budućnosti obilježilo je pontifikat Ivana Pavla II, a u zaključku Tenšek će naglasiti da »govor o civilizaciji ljubavi nailazi na određeno odbijanje ili bar rezerviranost, jer da se svijet ne može urediti bez opravdane sile i prisile«. Premda ljubav isključuje silu, navodi Tenšek, ponekad upravo traži primjenu sile da bi se iskazala ljubav, a nepravedna sila spriječila. Dragocjeni zapisi Ivana Goluba prenose ljudsku toplinu i razumijevanje koje je Kristov namjesnik iskazivao u kontaktima s ljudima kao i naklonost koju je pokazivao prema Hrvatima. Jedna od najvećih glavobolja svakoga novinskog urednika mogućnost je objave teksta koji je publiciran u nekom drugom časopisu. Upravo to dogodilo se s tekstom Provincijalizacija i demokratizacija naše nacionalne baštine Mirka Tomasovića, koji je istovremeno objavljen u »Republici« i »Forumu«. Priznanje greške i autora teksta kao i uredništva, umjesto prešućivanja, ispravna je odluka, a da zle krvi na toj relaciji nema, najbolje svjedoči objava novoga teksta Mirka Tomasovića Hrvatski književni romantizam — velika stečevina »ilirizma« (1835.–2005.) u ovom broju »Republike«. Kao što je uobičajeno časopis zatvaraju Kritike u kojima je, u svojoj stalnoj kritičarskoj rubrici Fusnote ljubavi i zlobe, Antun Pavešković pišući o knjizi Čuvari vremena Mladena Kuzmanovića, prvoj knjizi Biblioteke Vijenac, opisao bliskost i toplinu koja je bila konstanta u Kuzmanovićevu odnosu prema prijateljima, ali i suradnicima. »Republika« donosi tekstove koji jamče užitak čitanja i nude mnoštvo građe za promišljanje, što jamči višestruko vraćanje i ovom (dvo)broju časopisa.

Goran Ivanišević