Zagreb (ni)je mali Beč

Pod kapom skladateljski znalački skrojene partiture Vladimir Jurowski plovio je i živo i autoritativno, ali i s efektom prve lopte, a u takt ujedinjenih ukusa i moćna zvuka velikoga orkestra slijedila ga je časno držeća Londonska filharmonija

I u doslovnome i u prenesenome smislu u dijelu zagrebačkih organizatora i priređivača koncertnih zbivanja zaoštrila se borba oko europskoga, pa onda i svjetskoga kulturnoga neba kao logična nasljeđa i zapadnomu krajoliku uvijek okrenuta hrvatskoga društva. Izbjegavajući pritom politički i društveno nerijetko podanički afirmiranu složenicu o Zagrebu kao o malome Beču, i Lisinski subotom i primjerice pretplatnički i izvanpretplatnički rasporedi Koncertne direkcije, i novom su sezonom poželjeli uskliknuti: Zagreb (ni)je mali Beč, svojim je sadržajima jednako velik koliko i sam Beč, ali i London, Pariz ili možda čak i sam New York! Živi bili pa vidjeli, a imena poput Mishe Maiskoga, Uta Ughija, Bečkih simfoničara, Dezsa Rankija, Eugena Indjića, ili pak Bečke filharmonije i Bečke državne opere, čije se plakatne najave već osmjehuju zagrebačkim ulicama, apriorna su jamstva što peckavo golicaju maštu zaljubljenika u čistu, a zanatski vrhunski odnjegovanu glazbenu riječ. No, kako to i s bijelim svijetom katkad (a ne nikad) biva, u narcisoidnoj zvučnosti imena od formata moguće je kadšto i zalutati, da bi sva zvonkost tek mrtva slova na (biografskome) papiru, u koncertnoj praksi pokazala i sliku drukčije — štono riječ blago razočaravajuće popudbine. A upravo se to dogodilo na samu početku nove zagrebačke sezone, a s prvim programom za ciklus Lisinski subotom (17. rujna), gdje je Londonska filharmonija muzicirala korektno, mjestimično i vrlo dobro, a mjestimično i neobjašnjivo neuredno i neprimjereno ugledu što ga još od 1932, kao godištu izravna otočkoga odgovora na orkestralne akcije Beča i Berlina, a pod palicom utemeljitelja Thomasa Beechama, taj sastav najšire stilske orijentacije njeguje na brojnim turnejama i nosačima zvuka. Tko zna, možda je baš prepoznatljivost i popularnost Londonske filharmonije (i) kao tumača recentne filmske (holivudske) glazbe, na stanovit način otupila oštricu pri izvedbi klasične orkestralne literature, a nije zanemariva ni uloga ruskoga mladca s crnim repićem Vladimira Jurowskoga, čijoj nedefiniranoj dirigentskoj kretnji i zahvaljujemo mlak odjek Messiaenova Uzašašća s početka koncerta. Možda se još uhodavajući sa svojim novim stalnim gostom–dirigentom kojemu novokoralna modernost i iskreno duboka katolička duhovnost glazbena plakata Oliviera Messiaena očito predstavlja strano tijelo, posebno puhačke članice i članovi Londonske filharmonije na kakav su zbunjujuće vaklajući glisando otvorili vrata uvodna stavka Veličanstvenost Kristova. Nimalo veličanstvena u doživljaju i nastupajuće Aleluje i Kliktaja duše s gustim fugiranim odjeljkom, cjelina tona Londonske filharmonije dosljedno je slijedila nejasnost u koncepciji dirigenta Jurowskoga. A to će reći na uzorak bljedila suhe reprodukcije i sumnjive tehničke valjanosti, što će opet posvema potonuti s nedosegnutom kontemplacijom za zaključnu Kristovu molitvu kao gudačku inačicu početka djela s praznim (koralnim) intervalima u koraku do odmaštana dur–trozvuka s jasnim autorskim (ne i nažalost izvođačkim) potpisom. Boje ugodna pijanističkoga mirisa sa zaštitnim znakom dobre, stare škole s okusom i Beča i talijanskoga Mediterana, a hoću vjerovati i agramerskoga Zagreba koji (ni)je mali Beč, te je večeri stoga uspješno branio i u čistim tonskim kristalićima bez suviška i afektivna, »novoga« čitanja, narisao Benedetto Lupo kao solist u Ravelovu Koncertu u G–duru. Vedro i s mudrošću interpreta od iskustva, simpatični je Lupo–pikolo od srca poskakivao po geršvinovsku vrzinu kolu okvirnih (i neoklasično intoniranih) stavaka, da bi središnjom solo–meditacijom kakva bahovskoga tipa dosegnuo spokoj glazbe od lijepo uređenih i uljuđenih međuodnosa po melodijskoj horizontali i okomitoj (harmonijskoj) tvorbi kao nosivoj (vanjskoj) građi majstorova majstorski vrtckasta koncertantnoga štiva. Po drukčijim se, svakako i izvanglazbenima (poglavito novosovjetskim, dakle, strogo političkim) obrascima kreće 5. simfonija u B–duru Sergeja Prokofjeva kao autorov opisni prinos užasa Drugoga svjetskoga rata i u završnici pobjede radnika–čovjeka i njegove socrealističke umjetnosti. I pod tom i takvom kapom skladateljski svakako znalački skrojene partiture, Vladimir Jurowski plovio je i živo i autoritativno, ali i s efektom prve lopte, a u takt ujedinjenih ukusa i moćna zvuka velikoga orkestra slijedila ga je ovdje časno držeća Londonska filharmonija sa svim izvanjskim, po površini plutajućim detaljima što teku prema rijeci beskrajna mora. Od tutnja posmrtnih koračnica i cereka malerovske groteske, peta će simfonijska freska Prokofjeva na kraju logično uhvatiti i pokret neoklasične pletilje čipki, ali i posvećenosti redu Novoga doba što rukom i licem nevinijim od djeteta, ubrzano hita u svoje drugo (pravo) naličje. Toliko o zanosu i Sergeja Prokofjeva vremenom svjetla, pokazalo se bez zdrave pameti, kojemu je dirigent Jurowski zajedno s Londonskom filharmonijom pridodao čvrstu, glasnu i upravo dorski masivnu veličinu orkestralna crescenda s pratećom galamom udaraljkaških šuškalica i bljeskalica. I tako, baš samo tako i valja hodati po rubovima provalije od glazbe prekrcana simbola, čija ogoljela supstancija bez nametnuta povoda otkriva štivo dojmljivih skladateljskih, dakle i umjetničkih rješenja. U nastupu kompaktna orkestralna tuttija prikazala je to i izvedba londonskih gostiju pod dirigentskim vodstvom Rusa Vladimira Jurowskoga, a sve za injekciju okretaja novih i još boljih stranica u koncertnome Zagrebu koji (ni)je, (a možda više i ne želi biti) mali Beč. Što god to, jasno, značilo i ljubiteljima glazbe i ponekome čitatelju »Vijenčeve« kolumne, čije simpatične opservacije na stil autora ovih redaka baš lijepo potvrđuju mogućnost i važnost vlastita izbora i od Boga nam darovane, nikako i nikad suhoparne slobode!

Branko Magdić