U očekivanju pjesnika

U očekivanju pjesnika

U predstavi Dug život prema redateljskoj zamisli Alvisa Hermanisa petero izvrsnih mladih glumaca preobražava se svakim titrajem tijela i lica u uvjerljive starce, oživljujući bez ijedne riječi tihu panoramu ljudske bijede i nemoći, na granici između tragičnoga i grotesknoga, unutrašnjom dinamikom istinske drame i toplinom duboka razumijevanja. Čudesna sposobnost glumačke preobrazbe i skupne uigranosti izaziva divljenje prema kazalištu, koje je uvijek iznova sposobno preživjeti sve

Poslije dvije izvanredno uspjele sezone Festivala svjetskog kazališta u Zagrebu pod umjetničkim vodstvom Dubravke Vrgoč i Ivice Buljana, s tematski univerzalnim, velikim dijelom artistički vrhunskim predstavama, privlačnim različitim slojevima publike, treća se pojavila skromnije. Okupila je manji broj predstava, a bila je gotovo sva usredotočena na govor kazališta o samu sebi, na promišljanje vlastitoga mjesta u suvremenosti, preispitivanje kazališnih mogućnosti, dvojbi i nada, okušavanje glumačkih snaga. Privukla je iznimnu pozornost među kazalištarcima, koji su se jamačno prvi pobrinuli za uvijek razgrabljene ulaznice.

Prva večer: sjećanje i pouka

Za bivše države, kada su festivalske predstave ujesen stizale u Zagreb preko BITEF–a, pa smo se obično bunili zašto ne dobivamo one najzanimljivije, odgovori su bili različiti već prema tome gdje ste pitali. U Beogradu bi vam odgovorili: dobili ste ono što ste (posredovanjem ovlaštenih državnih tijela) izabrali, a u Zagrebu odgovor bi glasio: birati smo mogli samo među ponuđenima. Sada više nemamo koga pitati zašto je tako važno mjesto pripalo uglednom, na svim svjetskim kazališnim festivalima odavno poznatom Odin Teatru iz Danske, koji je danas više povijesno važan nego poticajan za suvremenost.

Njegov redatelj Eugenio Barba jedan je od začetnika ritualnoga kazališta, u kojem s različitim uzorima, ponajčešće iz istočnjačkih izvora, neumorno, s uvijek jednakim žarom, u slično izduženim scenskim prostorima nadomak gledateljima ustrajno niže inačice svojih fantazmagoričnih apokrifnih evanđelja, nastojeći s malim, kazališnoj misiji odanim glumačkim ansamblom povezati arhetipske izvore sa suvremenim doživljajem. Predstava U kosturu kita s odjecima djela Franza Kafke na pozornici Zagrebačkoga kazališta mladih, gdje su se zajedno pred gostoljubivim kruhom i vinom na stolu, ponuđenim najbližim gledateljima, našli izvođači i publika, prihvaćena je sa zahvalnošću kao dobrodošla informacija. Ambiciozniji festivali, međutim, takve predstave uvrštavaju u popratne programe i prikazuju kao snimku s poučnim komentarom ili bez njega.

Druga večer: Čehov i Reza

Kada je inventivna mlada redateljica Vedrana Vrhovnik ranih devedesetih prva u Hrvatskoj režirala djelo suvremene francuske autorice Jasmine Reza, nakon praizvedbe Razgovora poslije pogreba na sceni HKD Teatra na Sušaku zabilježila sam u novinskoj recenziji njezinu srodnost s kazalištem A. P. Čehova. Obradovalo me stoga susresti je danas u društvu s tim klasikom suvremenog kazališta u predstavi istaknutoga poljskoga redatelja Krystiana Lupe, koji pod zajedničkim naslovom Nedovršeni komad za glumca objedinjuje vlastite adaptacije, odnosno skraćene Galeba A. P. Čehova i Španjolsku dramu Yasmine Reza, koje spaja koliko njihovo zanimanje za kazalište i glumca, toliko i zajednička žudnja za obnovom i uskrsnućem kazališne umjetnosti. Čitav prvi dio te sedmosatne predstave, koju ste mogli gledati u HNK podijeljenu u dvije večeri, ili pak treće večeri u cjelini, prolazi u znaku središnjega lika, neuspjela kazališnoga revolucionara, nesretnoga sina samouvjerene, velike glumice Arkadine, Konstantina Trepljova. Pred za potrebe predstave podignutim gledalištem u gledalištu, na sutonski osvijetljenoj, beketovski prozračnoj pozornici što završava jezercem punim vode, koje u svojoj ulozi pozornice na pozornici možda simbolizira mjesto pročišćenja i ponovnoga rođenja, predstava se odvija vrlo usporeno i zahtijeva veliko strpljenje gledatelja, koje će postupno nagraditi sve intenzivnijom suigrom s glumcima naoko neobično pasivne, a istodobno vrlo intenzivne scenske nazočnosti. Svi dramski likovi ostaju na stanovit način u sjeni Konstantina Trepljova, kojega mladi Andrzej Szeremeta igra povišenim glasom u kratkim prodornim prizorima s provalama gnjeva, bunta i očaja, bez imalo glumačke parade, dramatičan zbog svoje strasti, gotovo groteskan u nemoći, djelujući poput svojevrsna krika u pustinji. No sve ono što trenutno oko njega izaziva nerazumijevanje i podsmijeh sadašnjem se gledatelju može javiti poput slutnje danas prepoznatljive novije kazališne baštine. Ostali glumci, koji su u Galebu tek odškrinuli i uvid u svoje prave mogućnosti, dobivaju u djelu Yasmine Reza, u drugom dijelu predstave, priliku za slojevito, zadivljujuće moćno, neiscrpno razigravanje u slojevitoj izražajnosti. Autorica isprepleće mnoštvo motiva, proširujući središnju temu svoje nedavno u Ljubljani uprizorene jednočinke Slučajni čovjek s dvoje junaka starije životne dobi u njihovu izjalovljenome susretu, premješta je u višestruki teatar u teatru i dovodi do sretnih trenutaka u igri kazališta o kazalištu i u kazalištu. Glumci predstave smjenjujući igru glumačkih priprema, zagrijavanja, dvojbi i pritužbi, usporedno glumom grade životno prepoznatljivu dramu sukoba naraštaja. Vrhunce dosežu protagonisti s bogatim scenskim iskustvom, neizmjernom istančanošću i spontanošću u iskazu nježnosti, žudnje i melankolije, Maja Komorowska i Piotr Skriba, koji se licima i koracima, u rasponu od potpune suzdržanosti do prave eksplozije u vrtlogu plesa, živo usijecaju u pamćenje gledatelja.

Treća večer: bliže sjećanje

Kada se Pipo Delbono sa svojom predstavom Barboni prvi put 1998. predstavio na festivalu Mittelfest u Cividaleu del Friuli, govorio je na konferenciji za novinare o svojem dragocjenom kazališnom iskustvu plesača u teatru Pine Bausch, od koje je »naučio sve što zna o teatru«. S festivalskom predstavom novijega datuma Tišina, izvedenom na pozornici DK Gavella, teže bi se mogao pozvati na tako visok uzor, jer toj slikom i zvukom vrlo sugestivnoj predstavi pokraj njezine vrhunske dopadljivosti nedostaje jednostavnost i otvorenost prisne scenske ispovijedi kakvu su posjedovali Barboni. Na osobit način u prizivanju tišine nakon kataklizme, u kojoj se nižu slike protekloga života Pipo Delbono sa svojim ansamblom profesionalaca i amatera zajedno s junacima što podsjećaju na one iz Malnarove televizijske Noćne more, gradi šaroliku panoramu neugasiva života u ozračju Mediterana, povezujući potres na Siciliji s evokacijom društvenih zbivanja i neugaslom nadom u uvijek živu mogućnost zajedništva. Raspjevani glas Danija Manfredinija izvedbom songova uvećava predanost i oduševljenje gledateljstva.

Četvrta večer: povratak Živadinova

S protjecanjem vremena malo se tko mijenja na bolje, što čudesno uspijeva uvijek jednako uzbudljivom, osebujnom slovenskom kazalištarcu, glumcu i redatelju, pokretaču jedinstvenih projekata, Draganu Živadinovu. Dok se u kazalištu riječ budućnost najčešće rimuje s apokalipsa, Živadinov blista u viziji svoga kozmičkoga teatra s pripremama za daljinski planirane svemirske pustolovine. Ovaj put došao je bez predstave, ali s primjerenim dekorom, da bi pred publikom koja ga je stojeći netremice slušala, izlagao svoje kazališne vizije i planove. Autora najavljenoga dramskog teksta Ljubav i država Vladimira Stojsavljevića prizvao bi u pomoć samo kada bi mu uzmanjkala koja hrvatska riječ, a njegov se tekst nije moglo čuti, nego nabaviti u foajeu u bibliofilskom četverojezičnom izdanju. Kada se auditorij počeo razilaziti, Živadinov ga je u tomu osokolio riječima: »jednom sam govorio do pet sati ujutro, s početkom pred petsto i krajem sa stopedeset gledatelja, koje sam zapitao: Ljudi moji, što vi tu još radite?« Iako smo tu dosjetku već čuli, valja priznati da je zvučala uvjerljivo. U oduševljenju makar možda i ne baš shvatljivim kazalištem toga umjetnika ima zarazne vitalnosti.

Kraj u kantama za smeće

Dok su kazalištem vladali dramski pjesnici, pa makar i antidramski poput Samuela Becketta, sva tragika i komika starenja, degradacije, odbačenosti mogla se sažeti u dvije kante za smeće (iz kojih su iz antologijske predstave Svršetak igre u DK Gavella virile glave Marije Kohn i Pere Kvrgića). Danas kada su u mogućem sutonu redateljskoga kazališta najveća nada kazališta glumci, beketovske kante za smeće u latvijskoj predstavi Dug život Novog kazališta iz Rige rasprostiru se trima sobama i dvjema nusprostorijama naturalistički rekonstruirana zajedničkog stana ostarjelih stanovnika Rige. Prema redateljskoj zamisli Alvisa Hermanisa petero izvrsnih mladih glumaca preobražava se u svakim titrajem tijela i lica uvjerljive starce, oživljući bez ijedne riječi tihu panoramu ljudske bijede i nemoći hladnom preciznošću, bez imalo samosažaljenja i izravna prosvjeda, na granici između tragičnoga i grotesknoga, unutrašnjom dinamikom istinske drame i toplinom duboka razumijevanja. Čudesna sposobnost glumačke preobrazbe i skupne uigranosti izaziva divljenje prema kazalištu, koje je uvijek iznova sposobno preživjeti sve, pa i danas već kroničnu odsutnost.

Marija Grgičević