Teksaški ekološki masakr

Teksaški ekološki masakr

Redatelj postupno uvodi niz osebujnih likova i pojava, uspijevajući realizirati fino odmjerenu smjesu razvijene ekološke svijesti, portreta egzotične zajednice i pastoralnog ozračja

Zanimljivo je kako se percepcija određenih djela mijenja ovisno o društveno–političkim okolnostima u kojima živimo. Sredinom osamdesetih prošloga stoljeća, dok je moja generacija još grijala srednjoškolske klupe, pojedine narativne dosjetke iz kultnoga stripa Alan Ford, poput podjele plaže na područja za bogate i siromašne ili pak Superhikovo otimanje od siromašnih da bi darivao bogate, doimale su se poput okorjele fantastike prožete crnim humorom. Nažalost, danas su one gotovo realnost, čak je hrvatska svakodnevica u nekim aspektima znatno karikaturalnija od razbuktale mašte Magnusa i Bunkera. Slično je i s Redfordovim drugim igranim filmom Milagro (1988). Iako ga u doba nastanka nismo mogli povezati s našom tadašnjom situacijom, danas se čini da je Redfordov obijesni tajkun teksaškog mentaliteta (Richard Bradford), koji gradi luksuzno turističko naselje ne obazirući se na prioritete očuvanja prirode i interese lokalnog stanovništva, nevinašce u usporedbi s domaćim otimačima atraktivnih zemljišnih lokacija i kršiteljima građanskih prava. No, dok domaći investitori zasad uglavnom glatko realiziraju svoje megalomanske ideje, projekt Redfordova lika slomit će se na gotovo zanemarivoj prepreci. Nakon što siromašnom farmeru uskrati dotok vode na njegovo osušeno polje, posljedično izaziva tihi revolt lokalnoga stanovništva, što će ubrzo dovesti do otpora neslućenih razmjera. Vrijednost je Redfordova redateljskog rada što ekološkoj problematici ne pristupa iznimno dramatično i angažirano, nego se njome koristi ponajprije kao pokretačem razvoja lokalne priče i posljedičnoga kreiranja galerije živopisnih likova koje interpretiraju vrsni glumci. Tako se na strani krupnoga kapitala nalazi novopridošli državni agent (Christopher Walken), dok su mu najglasniji protivnici vlasnica automehaničarske radionice (Sonia Braga) i aktivistički usmjeren pravnik i izdavač lokalnih novina (John Heard), a mjesni šerif (Ruben Blades) smirenim pristupom mudro balansira između ratoborno raspoloženih frakcija. Redatelj postupno uvodi niz osebujnih likova i pojava, uspijevajući realizirati doista fino odmjerenu smjesu razvijene ekološke svijesti, portreta egzotične zajednice i pastoralnog ozračja. Televizijsko prikazivanje Milagra dobrodošlo je kao zgodan podsjetnik na stvaralaštvo danas pomalo zaboravljena Roberta Redforda. Nakon zvjezdanoga glumačkog statusa sedamdesetih, Redford režira melodramu Obični ljudi (1980), koja osvaja najvažnije Oscare, zatim nastavlja s režijom nekoliko uspjelih filmova socijalne tematike i rafinirana pastoralnog ugođaja te pokreće iznimno uspješan filmski festival u Sundanceu. Iako sveukupnim glumačkim, redateljskim i producentskim djelovanjem ne doseže ugled, primjerice, Clinta Eastwooda (zanimljivo da je nekoliko godina prije Milagra Eastwood režirao Blijedog jahača, vestern s izraženom ekološkom problematikom), njegov opus zauzima važno mjesto u recentnoj američkoj kinematografiji. Redfordovi mlađi holivudski kolege poput Brada Pitta ili Toma Cruisea o takvoj karijeri mogu samo sanjati, iako im profesionalne ambicije nedvojbeno sežu dalje od glumačkih.

Elvis Lenić