Spektar emocija

Spektar emocija

Branko Ostojić rođen je 1953. u Puli. Školovanje završava i cijeli radni vijek provodi u Splitu. Član je Fotokluba Split od 1971, gdje obnaša razne klupske dužnosti (referent za izložbe, tajnik u dva mandata, od 1972. do 1987, i 2000. do 2003). U upravnim je tijelima toga kluba u kontinuitetu od 1972. do današnjih dana.

Od 1976. djeluje kao samostalni fotografski umjetnik. Surađuje s brojnim splitskim i dalmatinskim tvrtkama i ustanovama (Urbanistički zavod Dalmacije, Arheološki muzej Split, Mediteranske igre Split, Konstruktor d.d. Split, Lavčević Split, Galerija Meštrović, Turistička zajednica grada Splita, Zavod za javno zdravstvo, Festival dalmatinskih klapa Omiš).

Sudjeluje na više od sto izložbi u zemlji i inozemstvu, gdje osvaja mnoge nagrade. Održao je četiri samostalne izložbe fotografije, i to Split (1976), Spilimbergo (Italija, 1989), Ljubljana — Cankarjev dom (1990) i Split (1999).

Fotografije su mu tijekom vremena objavljivane u knjigama i monografijama, katalozima izložbi, kalendarima i brojnim turističkim i industrijskim prospektima, plakatima, razglednicama. Živi i radi u Splitu.

Vladko Lozić

Kada pokušamo razumjeti fotografije Branka Ostojića, moramo pratiti njegovu osjećajnost. Kada se bavite fotografijom, susrećete se sa širokim rasponom ljudskih emocija, potreba i nastojanja. U Ostojićevoj je naravi da sva ta stanja manifestira kao iskreno, često raščlanjeno, a ipak shvatljivo u svoj širini spektra, ali i naših vlastitih osjećaja. Nama je počesto i samo naoko teško uobličiti i odčitati njegovu misao, ali u tome i jest razlika između stvaraoca i onih koji u njegovu stvaranju traže samo mogućnost uživanja, a ne i istraživanja i nalaženja ponuđene poruke.

On se ne zapleće u pitanjima o prividu i zbilji, samo nam svojim načinom prenosi osobni stvarni životni događaj pretvarajući ga u novu likovnu i misaonu senzaciju. Navika da stvara nešto što promatraču jednostavnih želja nije blisko nimalo ga ne zbunjuje, jer njegove slike nastaju iz vlastita gušta, a ne nekog obveznog i očekivanog doživljaja zbilje, ostavljajući nam mogućnost da osim promatranja i uživanja, kao i mogućeg verbaliziranja ponuđenog, krenemo putem koji je zasigurno teži — sudjelujući pronađemo misao i poruku koju nam odašilje.

Istražujemo sjećanje na neki njegov doživljaj, a ne naš, jer on to nikada ne može biti, ali zato može postati dijelom zajedničkoga razumijevanja. Ne mareći za jeftine efekte čistoćom izraza i posebnom tonskom atmosferom kreira svoje fotografije, kojima spretno i suvislo dramatizira radnju koju obrađuje.

Zdenko Kuzmić