Soba s pogledom

Soba s pogledom

Crno–bijela faktura Iskušenja tek povremeno prošarana kadrovima u boji svakako nudi zanimljiva junaka u interpretaciji Marcella Miklosa

Posljednja linija obrane prikazivačkoga sustava u Zagrebu našla je svoje čvrsto, sada se čini neosvojivo uporište u prelijepom dijelu grada — onome u Tuškancu. Prostrana kinodvorana koja je, ne tako davno, bila izgubila publiku i na koju su se već bili okomili grabežljivci tržišne gerile, sretno se otrgnula zlohudu udesu i, zahvaljujući obnavljenim projekcijama djela koja svjedoče o filmski fascinantnim uzletima kreativnog duha, zaživjela punim intenzitetom... Na vijest o uspostavi novoga svetišta najmlađe umjetnosti na ovim prostorima toliki iz svijeta odmah pohitaše, a mnogi već i stigoše u stari grad Agram da se poklone magičnu svjetlu što se »s mjerom pali i gasi«. Iznova su s nama neumrli dobri/i zločesti/duhovi svjetskih ekrana: Nosferatu, Ivana Orleanska, Prljavi Harry, Ljepotica dana, Julije Cezar i Edward Škaroruki; braća Karamazovi, bosonoga kontesa i Charlie; građanin Kane, kraljica Kristina, Crni Petar, dama iz Šangaja; Plavi Anđeo, ljepotica i zvijer, dr. Živago i kraljevna Yang Kwei Fei; bića iz močvare, čudovišta iz ormara i gangsterska petorka; cvrčak i mrav, čaplja i ždral, ubojica M... Ali i Harry Lime, Batman i Robin, gospodin Hulot, Kum, Mesija i Lolita; Darling Lili, dr. No, Marija Magdalena, dr.Hannibal Lecter... U elitno se društvo pokušavaju probiti i neki našijenci: Lisinski, fra Brne, Martin, Prometej, Pero Kvržica, Timon, Mikula Mali, Ljubica, Dora, Maršal, Glembajevi, Hitler, šepava Roža...

Dakako, usudi li se tko dirnuti u kino koje život znači s Tuškanca, dočekat će ga moćna postrojba koju čine: četiri jahača Apokalipse, sedam samuraja, tri muškarca Melite Žganjer, dva lica doktora Jekylla i devet života vlažne mačkice.

Jedan drugi profesor — među tolikima filmskim — svojedobno nam je bio stigao iz neposredna susjedstva, iz Mađarske: profesor Hanibal. Život mu je podario velikan mađarskoga filma Zoltan Fabri. Zdvojni junak Fabrijeva filma bio je najavio i nastanak moćne mađarske kinematografije, koja je, nakon što su se u svijetu bili afirmirali brojni autori i suradnici mađarskog podrijetla (najpoznatiji Mihael Curtis, Miklos Rozsa, Jim Jarmusch...), šezdesetih uspjela i na vlastitu tlu afirmirati imena koja će steći svjetski glas: Miklos Jancso, Istvan Gaal, Ferenc Kosa, Andras Kovacs, Peter Bacso, Isztvan Szabo, Marta Meszaros, a u novije vrijeme i Bela Tarr... Mađarski film, bio dobar ili ne, uvijek je prepoznatljiv: preferira psihološku dramu izrazito sumorna ugođaja; suzdržani ljudi u pustarama panonske ravni ili u mravinjaku velegrada ispod glasa mrmore o životnim zakinutostima; kinematografiju odlikuje i naglašena sklonost k odnjegovanoj vizualnosti, stilizaciji.

Iskušenje

Ovih dana kino Tuškanac ugostilo je djela suvremenih mađarskih autora. Evo kako se potpisnika ovih redaka dojmio film koji je otvorio ciklus — osamdeset petominutno Iskušenje (2002) četrdeset petogodišnjeg Zoltána Kamondija. Njegov se junak Marci — mladić genijalna matematičkog uma, ali dezorijentirane egzistencije — našao u bermudskom trokutu triju žena — majke koju krivi za svoje stanje, ali ne može bez nje, djevojke Elvire opsjednute seksom i desetogodišnje šarmantne cigančice Anne koja je vezu s Marcijem shvatila više nego ozbiljno... No, junak ponajviše čezne za četvrtom osobom — onom zagonetna vlastita oca kojega nikad nije upoznao... Određenu fabularnu oskudicu Iskušenja nametnula je proturječna, nesigurna i zbrkana junakova narav, koja ga goni da čini ono što zna da ne bi smio, da govori ono što ne bi morao i da srlja u propast koju kao da više ne može ili ne umije izbjeći. Crno–bijela faktura Iskušenja tek povremeno prošarana kadrovima u boji svakako nudi zanimljiva junaka u intrigantnoj interpretaciji mladoga Marcella Miklosa, ali u cjelini Iskušenje ne uspijeva ući ispod kože uzdrmane invalidne obitelji, ne umije odgovoriti na pitanje da li je Marci tek primjerak te vrste u tranzicijskoj zemlji ili metafora za suvremenu mađarsku mladež — darovitu i poprilično izgubljenu.

Petar Krelja