Slučaj Vaňhal

Slučaj Vaňhal

Nakon što je Krešimir Filić objavio opsežnu monografiju Glazbeni život Varaždina 1972, a 1973. priređen je u sklopu Varaždinskih baroknih večeri koncert s naslovom Varaždinski skladateljski krug s kraja 18. stoljeća, što ga je akademik Lovro Županović pripremio uz suradnju dirigenta maestra Vladimira Kranjčevića, stara glazba Varaždina odjednom se pokazala neočekivanom povijesnom dubinom i iznimnom umjetničkom snagom. Od toga čuvenog koncerta, koji je ostao zabilježen na nosaču zvuka, a tiskano je i prigodno notno izdanje, proteklo je već više od tri desetljeća. Starim varaždinskim skladateljima posvećena je u međuvremenu poneka muzikološka studija, sjećamo se arhivskim podacima bogatih studija Ladislava Šabana, no vrlo je malo bilo toga izvođeno nakon Županovićeve inicijative iz 1973. Zahvaljujući razumijevanju maestra Kranjčevića i Varaždinskih baroknih večeri, omogućeno mi je da pripremim notni materijal za prošlogodišnji koncert Varaždinski skladateljski krug (II), a ove godine pripremljen je i Varaždinski skladateljski krug (III). Tako se prošle i ove godine čulo u suvremenim praizvedbama više glazbe starih varaždinskih majstora negoli u protekla tri desetljeća. O interpretacijskoj razini koncerata pisali su i pisat će dežurni glazbeni kritičari. Dakako, u skladu s tim koliko ti koncerti zaslužuju njihovu pozornost. Na ovome mjestu htio bih, međutim, napisati nekoliko redaka o onome što se događalo izvan svjetala koncertnih podija, kao svojevrstan postscriptum istraživačkog i redaktorskog rada uz ovogodišnju prezentaciju skladatelja varaždinskoga kruga. I prošla je godina ponudila iznenađenja: pod ravnanjem maestra Nikše Bareze bile su praizvedene dvije glazbene minijature Ivana Wernera i Misa solemnis iz 1828. Leopolda Ebnera, svečana misa za sole, zbor i orkestar uz orguljsku pratnju. U svečanoj misi mogla se osjetiti dramatika nalik Beethovenovoj i svježa melodijska invencija. Ta je misa pisana toliko zahtjevno virtuozno za vokalne soliste, ali i za gudače i puhače u orkestru, da se glazbeni život u Varaždinu s početka 19. stoljeća pokazao u dotad neočekivanu svjetlu. Ovogodišnji je koncert ponudio odabir manje zahtjevnih komornih crkvenih skladbi, od onih solo pjesama na kajkavskome iz rukopisne zbirke Cantilenae chorales iz Franjevačkoga samostana u Varaždinu, do izbora iz jedne od najvažnijih hrvatskih glazbenih zbirki, iz fundusa Samostana uršulinki. Kao što je i red, koncert Varaždinski skladateljski krug (III) pripremljen je u uršulinskoj Crkvi rođenja Isusova.

Mali majstor

Znalo se otprije da se tri skladateljska imena ističu u varaždinskome krugu s kraja 18. i početka 19. stoljeća. To su Jan Křtitel Vaňhal (1739–1813), podrijetlom Čeh, zatim Ivan Werner (1752–1786), rodom iz Graza, te naposljetku rođeni Varaždinac Leopold Ebner (1769–1830). I dok se sve više pokazuje da je Ebnerov i napose Wernerov skladateljski opus važan ponajprije u lokalnim okvirima, Vaňhal je nedvojbeno bio autor znatna međunarodnog ugleda, poznat u prvom redu kao autor brojnih simfonija i drugih instrumentalnih djela. O Vaňhalu postoji obilna međunarodna stručna literatura, o tom je malom majstoru napisano nekoliko disertacija i posvećena su mu čak dva iscrpna opsežna tematska kataloga. No, njegove skladbe pisane za potrebe izvođenja u Varaždinu i okolnim varaždinskim plemićkim dvorcima slabo su poznate u međunarodnim odnosima i danas se rijetko izvode. Na spomenutom koncertu 1973. izvedene su dvije Vaňhalove simfonije, i to je nažalost jedino do danas dostupno iz Vaňhalova »varaždinskoga« opusa. Stoga je težište ovogodišnjega koncerta Varaždinski skladateljski krug (III) posvećeno upravo praizvedbi dviju njegovih komornih crkvenih skladbi, i to Salve Regina (iz 1790) za sopran i gudače, te Duetto de Sancto Nepomuceno (iz 1773) za sopran, alt, gudače i orgulje. Redakturu tih u paleografskom smislu zahtjevnih rukopisa načinio je, uz moju pomoć, Felix Spiller. Spillerovo veliko redaktorsko i nakladničko iskustvo pokazalo se dragocjenim u zajedničkom poslu. Nadamo se je da ćemo uskoro moći ugledati i suvremeno kritičko izdanje Vaňhalovih skladbi. Jan Křtitel (Johann Baptist) Vaňhal jedan je iz plejade austrijskih klasicističkih skladatelja češkoga podrijetla. U Beču se trajno nastanio početkom šezdesetih godina 18. stoljeća, a tijekom sedamdesetih mecena mu je Ladislav III Erdődy, poznat kao ljubitelj glazbe. Poznanstvo s grofom Erdődyjem rezultiralo je Vaňhalovim povremenim angažmanom u Varaždinu i okolnim dvorcima, a nekoliko klavirskih skladbi češko–austrijskoga majstora zabilježeno je u rukopisnoj knjižici (1779) Ladislavove supruge, grofice Julijane Erdődy–Drašković. U tom rukopisnom svesku, kaligrafski ispisanu za potrebe kućnog muziciranja grofice Julijane, a danas pohranjenu u Hrvatskom državnom arhivu, nalaze se skladbe Franza Josepha Haydna, Ignaza Pleyela i Vaňhala, redom dakle prvih onodobnih skladateljskih pera. A to što su neke od tih skladbi bile prepisivane za groficu Julijanu vrlo promptno, čak prije negoli su bile tiskane, svjedoči o živoj recepciji bečke klasike u našim sjevernohrvatskim krajevima, u crkvi, ali i plemićkim gnijezdima. Nekoliko Vaňhalovih rukopisnih skladbi čuva se i u Zagrebu (Hrvatski glazbeni zavod), gdje čine dio vrijedne zbirke nota i muzikalija krčkoga sakupljača Nikole Udine Algarottija. Nedavno je u amaterskoj izvedbi Društvenog orkestra HGZ–a i snimljena jedna Vaňhalova simfonija. Nevelik korpus od desetak Vaňhalovih ru-kopisnih skladbi pohranjenih u Samostanu uršulinki u Varaždinu autentičan je dokument svojedobne glazbene prakse. Samostanska zbirka, naime, sadrži gotovo isključivo muzikalije kojima su se sestre uršulinke služile na koru crkve za vrijeme bogoslužja i, kao takva, ta je zbirka jedno od najvrednijih svjedočanstava o crkvenome muziciranju u sjevernoj Hrvatskoj iz 18. i 19. stoljeća. Rukopisi njegovih skladbi nisu svi autografi, ispisivala su ih najmanje tri pisara. No svim je Vaňhalovim skladbama, pohranjenima u Samostanu uršulinki u Varaždinu, zajedničko da su pisane za manje vokalno–instrumentalne sastave, što je očito odgovaralo samostanskim izvođačkim mogućnostima. Vaňhalov razvedeni opus zamršen je zbog svoje rasutosti, trebalo je mnogo godina udruženih muzikoloških napora da se razaznaju sigurne od dvojbenih atribucija. Vaňhalove skladbe, pohranjene u Samostanu uršulinki, pouzdan su dokument prisutnosti češko–austrijskoga majstora bečke klasike na hrvatskim prostorima, mogle bi postati glazbeni brand grada Varaždina. A za takvo što potrebno je ipak mnogo više od samo jednog koncerta.

Ennio Stipčević