Slavan i nepoznat

U povodu smrti Slavka Kovača (1932–2005)

Što napisati o ovom skromnom, ali važnom čovjeku, pitao se valjda svatko tko je nastojao zabilježiti njegov zemaljski kraj. Izvlačili su se šturi biografski podaci o osobi rođenoj 1932. godine, o studiju filozofije i povijesti u Zagrebu, stidljivo se spominjala i neka nagrada. Ali u najveće uspjehe njegova života ubrajalo se uređivanje časopisa »15 dana« koji je Slavko Kovač u svakovrsnim prilikama i neprilikama — pritisnut jučer samoupravnim, a u novije vrijeme sirovim preobražajima kulture, koji su časopisu nastojali doći i glave — vodio gotovo četrdeset godina. Pred naletima lijevih i desnih, a ponajviše stečajnih i slučajnih upravitelja, uvijek je iznovice morao uvjeravati o potrebi života toga uzoritoga kulturnog časopisa, koji — kao što je rekla jedna duhovita kolegica — izlazi kao što mu i samo ime govori; svaka tri–četiri mjeseca! Sa još jednom srodnom dušom uzurpirao je sobičak nekoć Radničkoga, a danas Otvorenoga sveučilišta i nastavio pisati u njemu. Štoviše, usudio se svoje Pješčane ure i priloge procijeđene Kroz sito i sitnozor (pod pseudonimom Martin Feldman) sabrati u knjižicu Daleko od Bostona (Felsina, Zagreb, 2002). I to je manje–više sve. Ne sjećam se nijednoga njegova nastupa na televiziji, nijednoga medijskoga naglaska ili isticanja vlastitih nazora i misli. Živeći izvan naše zajedljivosti nije pridonosio žuči koja se ovdje prosipa u velikim količinama i koja naznačuje nečiju živu prisutnost u hrvatskoj kulturi. Bio je tihi lik hrvatske kulture. Kada danas čitamo nove književničke zvijezde i alkemičare riječi kojima je ime veće od djela, mala i po formatu i opremi skromna knjiga Slavka Kovača (mogu pritom zamisliti izdavačeve muke i nagovaranja da i to objavi), koja je manje–više prošla nezapaženo, krije misli pismena i osjetljiva bića koje je svijet shvatilo svojevrsnim cirkuskim prostorom u kojemu je luda uzela vlast, a vladari izluđuju svijet. Komentari svakodnevice bijahu mu strast; umjetnost ljubav. A njegovoj profinjenoj i dubokoj ironiji i samoironiji više je mogla pomoći kumica s Trešnjevačkoga placa nego neki značajnik i uglednik koji umišlja da je svaka riječ koju izgovori zlatnik koji samo treba pokupiti. Riječi običnih skrivale su mu veće istine nego sve riječi skovane u političkom i pretvorbenom marifetluku moderne industrije laži. Neposredno iskustvo, živa nestilizirana riječ i jednostavno shvaćanje života bilo mu je dokazom dubljega shvaćanja života od svekolikog mudrovanja o njemu. Rugao se socijalizmu i komunizmu, potom sirovu kapitalizmu i svemu što nije vlastitim znojem došlo do nekoga značaja, nego je do časti i masti i gole vlasti došlo otimačinom i okretnošću koja još ovdje izaziva divljenje i koja je na velikoj cijeni. Znajući razlučiti izvanjsku od unutrašnje slave Slavko Kovač divio se umnim i duhovitim ljudima — onima slavnim i nepoznatima, kakav je i sâm bio. Umro je kako je i živio. Kažu, vozeći bicikl na riječnom nasipu. Taj Trešnjevčanin dugo je u svojem oku i srcu dječački zadržao specijalke i dobre uvide u voćnjake koji obećavaju, zubate plotove i pse, blatne ulice i susjede. Civilizaciju i njezine plodove shvaćao je kao ladanje i besposlicu, odnosno kao primjer »čiste fizičke olakšice« (Antonin Artaud), smatrajući da moderni život, ma koliko moderan, nov i jak, jednostavno »kasni u odnosu na prirodu« (Artaud). Volio je prirodu. Kroz njegovo sito i sitnozor stoga je prošlo toliko svjetla, sunca, lišća, običnih klupa; čak i košara za smeće. Pisao je o gradskim prostorima oplemenjenim idejama i vizijama velikih vizionara i proroka, o gradskim kipecima, o mitskim prostorima grada, ali i o šoferskim pismima, šišanju kod Kacuna, o svako malo urnebesnom mijenjanju imena gradskih trgova i ulica. Pisao je i o Josephu Beuysu, golom Tomu Gotovcu, šamanu i antimuzealcu Dodigu Trokutu... Razumijevao je i suvremenu umjetnost često se šaleći na njezin račun, stvarajući parafraze i duhovite opaske (primjerice za djela koja se naslanjaju na tvornice–betonjare i trovače zraka smislio je sintagmu skulptura kotlokrpajućeg smjera) stvorene ad hoc na licu mjesta, dajući nova imena pojavama i fenomenima moderne umjetnosti, razumijevajući dobro njezine težnje i ideje, ali počesto ismijavajući njezina rješenja. Ako u ovoj kulturi postoje bezazleni i slobodni ljudi, a uz to pismeni i duboki, onda je jedan od njih i Slavko Kovač. U okovima poslovične neimaštine u svojem je časopisu provlačio visoke kriterije umjetnosti, a u svojem pisanju zdravu ironiju i profinjenu duhovitost. Uz to trebalo je poticati suradnike, a počesto dolaziti u staračke domove ili bolnice po tekstove njegovih cijenjenih, ali fizički urušenih suradnika kojima je Slavek bio ne samo njihova veza sa svijetom nego i vlastite noge. Slavka Kovača više nema. I hrvatska kultura kao i svi i sva u raljama politike jedva će zapaziti nestanak čovjeka koji je po duhovitosti, sposobnosti, intelektu bio zapravo nadmoćan i superioran svijetu kojemu nije držao prodike, nego kojega je posvojio i tješio u smislu bit će bolje ili duhovitije nije sve tako crno; ima i crnjega. Živeći u zemlji čudesa svojom duhovitošću i ironijom koja je imala mliječne zube, pišući protiv generalglupana, intelektualnih kanibala, napuhane gadamerije i žandarmerije kulturnjaka, vizionara i političara, tankoćutnih debelokožnih nosoroga koji su trpjeli tolike duševne boli od tolikih udaraca u guzicu, svijet je učinio malo podnošljivijim. Nastojeći biti što nevidljivijim da bi što bolje vidio, umiješao se u središte klošmerlske hrvatske komedije i njezine šaljive zbiljnosti. Uspješno izbjegavši vlastiti javni značaj, priznanja, »Vjesnikove« i druge nagrade, sredio je račun sa svojim životom i poslom koji je sjajno obavio. Jednostavno, ostao je do kraja i nakon njega slavan i nepoznat!

Ive Šimat Banov