Sladki naši kaj, ča, što

»Kaj«, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, gl. ur. Božica Pažur, br. 3, Zagreb, 2005.

Hrvatska je zemlja s vrlo zanimljivom i bogatom jezičnom poviješću, ali i sadašnjošću. Naša tri narječja vrlo su prisutna u svakodnevici — čakavština je doživjela revival u glazbenom stvaralaštvu Tedija Spalata, Gibonnija i ostalih pripadnika mediteranskoga glazbenog đira; kajkavštinu percipiramo putem Gričke vještice, gospodina Fulira te, u posljednje vrijeme, posredovanjem nezadovoljnih i ljutitih ali urbanih hip–hopera. Štokavština, ako je ne promatramo kao osnovu za standard, najviše nas asocira na bećarce, slavonske šume te, ako ste iz južnih krajeva Lijepe naše, na pršut, sinkopiranje i Vlajland. Ipak, naše se dijalekte ne doživljava dovoljno ozbiljno, jer se standard forsira od najranijega obrazovanja, a svaka uporaba dijalekta kažnjava se uz objašnjenje da to nije ispravno. Zaboravlja se da su ti dijalekti bili smatrani jezicima prije tek nešto više od sto godina, i da je najstarija hrvatska književnost nastala upravo na tim jezicima. Za bolji položaj naših narječja treba se boriti, a to na vrlo dobar način čini »Kaj«. Ovaj nam broj donosi vrlo kvalitetnu autorsku poeziju i prozu na dijalektu, koja je, osim što razbija inače strogu i dosadnu strukturu znanstvenoga časopisa, pravo osvježenje od dosadnoga standarda na kojem je ostatak časopisa. Pravo oduševljenje, međutim, čeka u rubrici prijevoda. Tko misli da bi Baudelaire, Ljermontov i Jesenjin zvučali smiješno na kajkavskom, doista bi trebao pročitati prijevode Ivice Jembriha. Ne mogu odoljeti da ne oprimjerim:

Sloboden človečec, kak rad imaš morje,

Zercale svoje: gleč tvâ duša

Zmed valovja samu sebe posluša,

A misel jednak ti luknje orje.

Vrlo su informativni i zanimljivi radovi s područja etnologije i povijesti, ali šteta je što i oni nisu pisani na dijalektu. Jezikoslovci među nama znatiželju će zadovoljiti čitajući fonološki i morfološki opis govora Praporčana, sela na sjeverozapadu Međimurja. U rad je uvršten i rječnik odabranih leksema. Nažalost, prilično je nezamislivo pisati znanstvene radove na dijalektu, a i prilično je malo govornika koji bi to mogli. Kad je stvorena hrvatska koiné, kajkavsko i čakavsko narječje stavljeno je u vrlo nepovoljan položaj, koji je u tim povijesnim okolnostima bio nužno zlo. To je bila žrtva, voljna ili ne, za viši cilj, koji je postignut davno. Možda je vrijeme da se rješenje standardizacije hrvatskog jezika revalorizira, jer bi nam se u suprotnom moglo dogoditi da izgubimo važan dio identiteta i kulture.

Bojan Glavašević