Predstavljanje 300. »Vijenca«

»Okrugli, napose debeljuškasti brojevi kakav je broj tristo za dvotjedne novine, posve sigurno zaslužuju neki oblik iskazivanja poštovanja«, rekao je Ivica Matičević 14. rujna 2005. u pozdravnom govoru prilikom predstavljanja tristotog, jubilarnog broja »Vijenca«. Čestitke pristigle tom prigodom velika su potpora za dalji rad. Istaknuo je kako treba imati na umu da je za jubilarni nastavak zaslužno pet redakcija, pet glavnih urednika i njihovih suradnika, da je »Vijenac« djelo timskoga rada ljudi koji se uglavnom i ne poznaju, a vjerojatno još i manje slažu u pristupu i ocjeni hrvatske kulture. »Vijenac« su stvarale različite generacije u neprekinutu dvanaestogodišnjem luku, potvrdivši tako njegov status dinamičnoga djela u nastajanju, projekta koji je bio i ostao Matičina najčvršća veza s hrvatskom javnošću, i to ne samo onom kulturnom. U jedinstvenom tijeku »Vijenca« različiti su bili njegovi urednici, njihovi osobni pogledi na predmet obrade koji se i sam mijenjao, pogledi koji su postojali u temelju uređivačke koncepcije i praktičnoga karaktera u izgledu novina. Ali novine žive, istaknuo je Matičević, i stoga, koliko je to moguće, trebaju stalne inovacije pazeći da ne prerastu u naviku koja se konzumira reda radi. Od nekadašnje uronjenosti u društvene i političke hrvatske prilike, koja je donijela i niz jakih tekstova, »Vijenac« je tražio predah postupnim privođenjem živom i aktualnom dvorištu kulture, umjetnosti i znanosti, tražeći neki novi uređivačko–redakcijski vjetar, onaj koji ga je danas doveo do kvalifikacije nepretenciozna i dobrodošla mainstreama, informativno–kritičke kronike, pouzdana preglednika, neke vrste deskriptivno kritičkog kataloga događaja u hrvatskoj kulturi. »Vijenac« više nisu novine za društvena pitanja, ali nisu ni novine koje u kulturu vlastite nacije naivno zagledaju kao u idiličnu oazu tolerancije i napretka, one su danas Matičine novine za književnost, umjetnost i znanost, i svaki je taj dio iz njihova zaglavlja važan, djeluju u skladu i u duhu Matičinih pravila, iscrpno izvještavaju, stručno i kritički, o događajima iz književnosti, umjetnosti i znanosti. Ali »Vijenac« danas nisu ni samo novine, odnedavno tu je i biblioteka »Vijenac«, u kojoj se u suradnji s nakladništvom Matice hrvatske, u knjižnom obliku, tiskaju tekstovi »Vijenčevih« kolumnista, i posebni prilozi, temati koji su imali zapažen odjek u kulturnoj javnosti, a u suradnji sa zagrebačkim HNK pokrenuta je i kazališna scena Strozzi. Važnost i značenje za hrvatsku kulturu »Vijenac« će uskoro pokazati i na stranicama opsežne bibliografije, rekao je na kraju Ivica Matičević, te je okupljenima pročitao pismo Petra Selema, upućena u ime Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog sabora, u kojem uz čestitke u povodu tristotog broja, ističe kako sadašnja »Vijenčeva« ekipa oblikuje utjecajne i prepoznatljive novine, pune duhovne autonomije, koje komuniciraju sa suvremenošću ne odstupajući od temeljnih i izvornih načela Matice hrvatske. U ime nakladnika, Matice hrvatske, okupljenima se obratio potpredsjednik Tonko Maroević, koji je, kako je istaknuo, kao član Glavnog odbora Matice još prije trinaest godina sudjelovao u odlukama o vođenju »Vijenca«. Već tada razlozi za njegovo pokretanje bili su jasni, zasnovani na demokratizaciji društva, na novoj državi, na činjenici da hrvatska kultura i u promijenjenim uvjetima, kao i Matica hrvatska, mora imati list u kojem će se odražavati rad Matičinih ogranaka i Središnjice, ali isto tako i raznolikost pluralizama. »Vijenac« je opstao tijekom trinaest godina, kazao je Maroević, a sve to vrijeme u Matici su isticali pravo redakcije na slobodno kretanje, na snalaženje u okviru određenih mogućnosti. Mjerodavnost, stručna utemeljenost, pravo na kritički sud nešto je što je opravdalo postojanje »Vijenca«.

Pavao Pavličić, govoreći u ime suradnika, vraćajući se u prošlost istaknuo je ime novina »Vijenac« kao vrlo staro i vrlo znakovito. Još kada se pojavio u 19. stoljeću, istaknuo je Pavličić, njegovo je ime već značilo stanovit zaokret. Imena dotadašnjih novina sugerirala su nekakve velike projekte, bilo društvene, bilo nacionalne, dok je ime »Vijenac« svjedočilo nečem drugom. Svojim asocijacijama sugeriralo je dominaciju estetskog, a to se pokazalo i u praksi. Kada je u devedesetim godinama protekloga stoljeća obnovljen, to ime imalo je dvojaku ulogu i smisao, s jedne strane htjelo se obnoviti tradiciju, podsjetiti i prikopčati se na stari »Vijenac«, a s druge strane bilo je i postmodernističke autoironije, jer se podrazumijevalo da se potpuno isti ne može nastaviti i da se prema tradiciji mora zauzeti neko stajalište. Današnji »Vijenac« tako više nisu novine koje donose vijesti, nego novine koje komentiraju vijesti, one nisu djelovanje, one su više komentar djelovanja, vrednovanje onoga što se u našoj kulturi činilo ili čini. Ta funkcija komentara, funkcija vrednovanja, postaje temeljni posao lista koji to obavlja vrlo dobro svih ovih tristo brojeva i nadam se da će ih obavljati i dalje, rekao je na kraju Pavličić. Predstavljanje jubilarnoga broja popraćeno je glazbenim nastupom mladog violinista Ivana Zovka.

Antonija Vranić