POSTOLAR I VRAG

Teodor Mikić nije izmaštano ime. Ali u sadržajnom okviru ove priče gotovo bi mi odgovaralo da jest. Mnogima se može učiniti ishitrenim ako dometnem, i da bi mi vjerodostojnije izgledao kao izmišljen lik, primjerice u radnji od kakve nevjerojatne realnosti, neke vrsti nestvarne životne epopeje ili mita, čijim pretjerivanjima ne bi bila potrebna moja dodavanja, nego prije oduzimanja. No moj je junak posve stvaran, rođen nekako poslije onoga rata, izučio za postolara i tim se zanatom bavi(o) cijeloga svog vijeka, najprije u zadruzi potom u vlastitoj radnji u iznajmljenom prostoru bočno istaknutu u okviru kućerine na Miramarskoj 15 d, onako parabolično kako je i u Udruženju obrtnika istaknut kao načelnik sekcije svih obućarskih radnika. Kao što je zvanjem predan postolar, onako je sa zanimanjem i pomni čitač svega štiva što je u svjetskoj riznici znanja oplemenjivalo ljudski duh. Kad kaže da živi od suštine, znam da misli na jedinstvo materijalnog i duhovnog, i na njihovo trajno prožimanje. Skoro sam siguran da time podgrijava jednu od najljepših misli idealističke filozofije. U njega bi zato bilo izlišno razlikovati pasiju od profesije, jednako kao u još starijeg Hansa Sachsa, iz 16. stoljeća, rodonačelnika svih postolarskih i svih pjesničkih majstora. Zato bi moje dalje ustrajavanje na biografičnosti pobudilo preveliko zanimanje za nj, poremetilo mu onu iskonsku ravnotežu te moga lika moglo dovesti u samo žarište zanimanja društvene sredine, koja je — osim jednoga — bez izrazitih sindikalnih čelnika. No nije naodmet reći da bi usporedba mog junaka s nekima od europski poznatih sindikalaca išla na štetu posljednjih, odnosno pokazala njihove porazne obrazovne nerazmjere. A kad bi takav čovjek u nas javno progovorio, rad i poštenje postali bi sinonimi sveg etičkog, što god bi rekao. Da li bi mu vrijedilo što bi — uz vrlo malu estetičku pripravu — posramio sve javne korisnike hrvatskoga političkog sporogovora, koji nas — opet osim jednoga — sramote nakaradnom uporabom ovog lijepog jezika? I kako onda: da ga naputim da se popne na te javne daske, uz rizik da mu podmetnu nogu, da posrne — a sve u vjeri kako bi on time pomogao svom opljačkanom i poniženom puku? Ne bih li mu time u istoj mjeri naudio, koliko bi se on izložio dokazujući vjetrenjačama, da se pametan stidi, čime se budala ponosi. Neka narod pričeka drugog (i mlađeg) Mesiju. Dovinuo sam se boljemu i lukavstvom domogao debelog svežnja pisama, koja je punih pet godina (a bez ijednog odgovora) kao pročelnik postolarske sekcije slao gospodi »na radu oko«, »iza naziva«, » na poslovima iza naziva« dotičnih gradskih i državnih komora. U tim britkim epistolama pita se za razlog postojanja i djelovanja kako sebe, tako i njih. Jer u svemu što se započinje vrhunsko mu je mjerilo zakon o ponudi i potražnji, a ne kakav program kao zakon. Pritom kao u starih Atenjana vrijedi vrhunsko pravilo da se društveni zakoni izvode iz prirodnih. Mikić za sve traži logičan, smislen i uklopiv način, a da u svojoj utopiji od prosvijećene demokracije oko podjele rada čin od načina ne izdvaja. Sve treba biti skupno i zajedničko, jer smo i svi u istom nagnutom brodu, pa valja odjednom liječiti i »bolesnika i budalu«. Načelna je pretpostavka da »ljudi kojima trebaju usluge, postoje« — a to su svi oni koji ih na svojoj dionici pružaju, a na tuđoj očekuju. Ostalo su nametnici. Treba samo stvoriti ozračje nesmetanih trajnih procesa u velikoj društvenoj kući, koju zajednički obitavamo, u njoj zatvoriti jedne prozore, a otvoriti druge paziti se propuha, a ne zdravog zraka. A pred kućom pomno zasaditi vrt s biljkama, jer od njih svaka ima svoje osobitosti. Nasuprot tomu, izlišan je svaki dogovor oko samorazumljivih stvari, šupalj svaki govor o šupljoj cijevi. Problemi se najprije moraju pojaviti, da bi se razložno, utemeljeno i snošljivo mogli rješavati. Za to nisu potrebni unapredni statuti; dovoljno je »postojanje mislećih stvorenja«, ali ne onih koji uz to ništa ne rade, jer tako ni ne mogu znati koliko što vrijedi, nego tek što nešto stoji… Dok oni »zbrajaju«, »množe« »oduzimaju« i »dijele«, moj Teodor stvari mjeri utegom i metrom, a ljude ne samo po tome koliko trpe zbog vlastite nepravde, nego i zbog one nanesene drugom. A dobar postolar nije samo onaj nagnut nad tronošcem, nego je to ne manje i onaj koji podiže pogled da vidi što radi krojač, bolničar, vozač... — Da, ali ne i pisac, prevodilac ili književni znanstvenik? — ja ću. Nešto od iznenađenja tim pitanjem bilo je samo na mojoj strani. Jer postavio sam ga, premda znajući da tu mora biti razdjelnice između mene i njega, pa zašto sam ga onda uopće postavljao? One su struke prije pozivi nego zvanja, više lijepe nego korisne. Njegova zavođenja počinju s istinom, a naša su druge vrste i dotiču se ljepote, ili su ljepota sama. Koristi u njima nema. Dotle postolar hoće verifikaciju u svakom poslu, snimiti i smiriti situaciju; shvatiti stvari, osobe i događaje…. Sjećam se da je s tih polazišta bio odbio Poeovo Njihalo. Čujem ga kako mi sad odgovara, kako misli da ne bi trebalo biti razlike u očitovanjima duha i duše. Pjesništvo negdje da je početak znanosti, a negdje da bi moglo stajati i na njezinu kraju. Kao da čujem Gotovca gdje misli o Nietzscheu, Hölderlinu… ali uto majstor pita mene, kako to da Hofmannsthal u nas nije osobito prevođen kao lirik. Čitao je, naime, Zweigove sjajne sudove o tom pjesniku, ali zbog nepoznavanja jezika nema vlastitih. — Baš ste, Mikiću, što se kaže, dvostruko potkovani. Prvo, niste postolar koji nosi poderane cipele, a onda ne stoje vam loše ni tuđe. Presavijao se od znanja, upravo kao što je neveliko, a razgranato stablo masline, u mudrosti i u ovogodišnjem urodu pognuto do tla. Tako je moj postolar iznutra načičkan knjigama. Nije čudo što ga već dugi niz godina poznaju i štuju mnogi istaknuti sociolozi, povjesničari i filozofi, jednako kao i pojedinci od umjetnosti pera i kista, scenske, estradne i općenito medijske osobe. A ja mu tek odnedavna prijateljski dohodim. — Postavljate mi pitanja od seminarske ozbiljnosti — kažem mu svečano — jednom ću vas kao gosta pozvati na sat: neka je na njemačkom. U međuvremenu ću do drugog puta samo za vas prevesti jednu pjesmu onog austrijskog autora, da je možete staviti na zid, uz druge i drukčije tekstove. — A u odgovoru na ono što me pitao spomenuo sam da je Hofmannsthal toliko zahtjevan stihom, koliko i sažet iskazom. I to je isto pitanje sklada između čina i načina. Naglasio sam da je on jedan od najvećih jezičnih majstora u čitavom pjesništvu njemačkoga jezičnog izraza te da je u slavu i na čast njemačkog jezika izdao nešto kao esejističku čitanku o dvanaestorici njegovih najodličnijih govornika. To će Teodor Mikić zacijelo rado zapamtiti, baš kao i iskaz sam, jer je u njega želja za istinom toliko velika, da se koji put zapitam kolika mu je potreba za ljepotom i kako je identificira. Kao da mi sam vrag ne da mira, provociram: — Uživajte u ptici visoko ponad mora, dragi prijatelju, ne pitajući se stalno, da li je galeb ili kormoran. Pjesmi to razlikovanje ne treba, čak ga ni meteorolozi ne poznaju, premda su jedino galebovi vjesnici južine s kišom! Ali dobro, dobro, i istina može biti lijepa... — Tužno mi tu uzvraća moj učeni postolar: — Laž je opasna i zato, što je ljepša od istine, znam. Tanka crvena nit naših razilaženja, naime taj odnos ljepote i istine, često je i tematska okosnica samih razgovora. Na jedno moje izravno pitanje o tome odgovorio mi je gotovo doslovno, da se on ne bavi ljepotom dok je toliko zla u svijetu. Ta svijet je mnogo realniji od ljepote! — Je li — usudio sam se na glasniju subverziju — može li biti što stvarnije od onih krasotica vani, što koso presijecaju to lijepo zelenilo do Vijećnice. Čak je gradska uprava po tragu njihovih potpetica morala lani oslužbeniti tu dijagonalu. Prema vama, zaboga, kreću se najzgodnije žene ovoga grada. One odabiru staze prema sebi; drugim riječima ima tužnih pasaža u Zagrebu, drukčijega ženskog izgleda. — I nehotice sam time vjerojatno unio nešto nemira u njegov sređeni život. A htio sam ga zapravo privesti ljepoti, kao što on mene želi istini. Ali više je on u skladu sa sobom, nego ja koji igram ulogu, jednu od mnogih. Jer Mikićevi prioriteti — uza svu njegovu prirodnost — kao da nisu lijepa priroda, lijepe žene i lijepe pjesme. Mora da je Goethe (koji je sve to volio) baš vrlo mrtav pjesnik u njegovoj riznici podobnosti. Zato ga i ne spominje u našim razgovorima. A ni ja zbog njega, premda sam Goethea cijele prošle godine prevodio. Ipak, dragi Mikić je kod idućeg popravka cipela dobio s posvetom Hofmannsthalovo Pretproljeće u mome prepjevu. — Prekovao sam za vas, majstore. Evo pjesme. Njezin autor sastavio je malo lirike, pa nije ni moglo biti mnogo prevedeno. Ne znam koji je osnovni glagol vaše djelatnosti, prekovati je moj. Da nije nataknuti na kalup? Bilo bi slično mome, jer cipelu je napravio netko drugi, napisao pjesmu: vi je popravili, ja preveo. U kalup ne diramo, ali metar, stopa nam je pritom zajedničko osnovno sredstvo, nešto kao zaštitni znak. Ni vi ni ja ne diramo u proizvod, nemamo u tome nikakva udjela, samo ponavljamo način kazivanja, pravljenja: fazonu. Moj učeni i zato nevjerni Toma hoće znati koliko je vrag crn, odnosno koliko taj kameleonski posao prevođenja kvari karakter, sili na prijetvornost, potiče povodljivost ili čak pogoduje postojećoj ljudskoj nepostojanosti pa širi neku opću nevjeru u svijetu. — Ništa nije bitno drukčije — odgovaram mu — nego kad vas zavede dotad nepoznat krajolik na izletu, dotad nepročitan Hugoov roman, dotad nespoznata ljubav žene. Sve je bilo tu, samo što ste se u neznanju iznevjeravali svemu tome, a upravo sad to ne činite. Tek tad ste tome sukladni. Jednog je jutra zbog jutra poezije ili recitala u Mikićevu radnju ušao glumac, došao popraviti cipele i posuditi Hofmannsthala. Valjda i on zna da pjesme idu s cipelama. Ali teško idu na zid, koliko god mi molili mušterije, da se čak i na račun cijene priloži koja pjesma. Fine dame većinom se ružno obrecaju na naše molbe ili ih dočekuju prezirnim nerazumijevanjem. Pa za koga su se od trubadura naovamo pisale ljubavne pjesme? Srećom, ona jedna se vratila, ali ne znam kako se provela. Radi vraga koji ne spava nisam bio otišao na onu priredbu. Netko je, naime, u oglasu krivo napisao autorovo ime. Ali sam s druge strane bio sretne ruke s onim pismima, koja sam ostavio u radnji na istome mjestu. Zbog nekog drugog hira stavio sam u izgled Mikićev posjet Fakultetu. Prije toga uspješno sam mu pomogao da se ukloni politici. Neka vradžbina protiv vraga traje očigledno u Miramarskoj 15 d — da li tronožac, kruška vani u parku ili željezna rešetka na prozoru. Sve već viđeno, odnosno pročitano, ali s kakvim učincima! Jer na oskudnim policama s knjigama i cipelama stajalo je Mladostino izdanje Povjestica s Postolarom i vragom iz 1980. Pa kad je tako, neka i naslov ovog pobirka bude po Šenoi.

Ivo Runtić