POSTOJANI KLASIČAR

RETROSPEKTIVNA IZLOŽBA IVAN TIŠOV (1870 — 1928), GALERIJA LIKOVNIH UMJETNOSTI, OSIJEK, srpanj — kolovoz 2005, GALERIJA KLOVIĆEVI DVORI, ZAGREB, rujan 2005.

POSTOJANI KLASIČAR

Tišov nije lutalica događajima moderne, nego samo radoznali izletnik u njezine prostore. On svoju istinu, međutim, jako dobro zna i nikada je se ne odriče. Njegov duh pripada tradiciji. Kao klasičar i slikar kontinuiteta, on je nadasve dobar slikar

Ivan Tišov djeluje kao slikar na hrvatskoj umjetničkoj sceni tijekom posljednjega desetljeća 19. i prva tri desetljeća 20. stoljeća. Dano mu je da živi u uzbudljivu trenutku. Vrijeme je to fin de sieclea: uzleta, dekadencije, revolucija, avangardi, Prvoga svjetskog rata i — naše prve moderne. Nad kulturnom scenom, posebno prvoga dijela razdoblja, nadvija se moćna sjena Ise Kršnjavoga, koji, golemom energijom, entuzijazmom, karizmom i erudicijom, mobilizira mlade slikare i kipare te igra jednu od ključnih uloga u podizanju hrvatske umjetnosti iz pepela. Vrijeme je to velikoga mecene Josipa Jurja Strossmayera, Ulrichova salona u Ilici 54, novootvorenog Umjetničkog paviljona (nakon Milenijske izložbe u Budimpešti), osnivanja umjetničkih škola, katedre za povijest umjetnosti i prvih naših muzejskih institucija, raskola u Društvu umjetnosti, kada nastaje Društvo hrvatskih umjetnika, i, posljedično, Hrvatskoga salona, hrvatske škole u Münchenu, Proljetnog salona... Zasigurno se bilo zanimljivo šetati zagrebačkim ulicama tada i nailaziti na mitske figure gospara Bukovca, Čikoša, Ivekovića, Krizmana i cijele plejade hrvatske umjetničke scene. To je vrijeme kada hrvatski slikari odlaze na školovanje u Beč, München, Prag, putuju u Pariz, ali i redovito (što se u dosadašnjim studijama nedovoljno obrađuje) odlaze na putovanja, ako ne i školovanja, po Italiji. Jelica Ambruš, u tekstu kataloga, piše: »(…) potkraj 19. stoljeća, Bukovac i Medović već su bili stasali umjetnici, a na bečkim i münchenskim studijima su učili Valdec, Iveković i Čikoš, a mladi Frangeš, Tišov i Kovačević pod Kršnjavijevim pokroviteljstvom zaputili su se na studij slikarstva u Beč, München, Rim, Firencu i Padovu, kako bi se povratkom u domovinu, stručno obrazovani, uključili u domoljubni projekt razvoja naše autonomne nacionalne umjetnosti«. Što je drugo preostalo perifernoj zemlji s nasljeđem kriza svih vrsta, nego da odabere neki srednji put na svoj način, koji bi pomirio neiživljenu tradiciju i nagon za sudjelovanjem u svom vremenu. Vlaho Bukovac će, dolaskom u Zagreb 1893, donijeti formulu za uspjeh u domaćim datostima. U tehnički izvanrednoj izvedbi pomirit će, u biti, akademsko slikarstvo sa svijetlom paletom po posljednjoj modi iz Francuske. Već je jedan slikar ranije u Hrvatskoj rasvijetlio svoju paletu, ali s mnogo manje odjeka i iz posve drugih izvora: Nikola Mašić putuje Italijom 1880. i pod utjecajem Napulja i posilipanske škole nastaju kompozicije kristalične svjetlosti (npr. Guščarica na Savi, 1881. i niz njegovih specifičnih impresija). Nije potrebno nag-lašavati da je to svjetlost posve druge naravi nego ona Bukovčeva. Tek će se Bukovac, trinaest godina nakon Mašićevih prvih svjetlosnih prodora, uspjeti nametnuti kao predvodnik bunta mlade generacije protiv tvrđih stavova Ise Krš-njavog. On će pokrenuti fenomen koji zovemo imenom ša-rene škole i nadahnuti domaćeg slikara da osvijetli svoju sliku. To je svjetlo, dakle, stiglo iz Francuske. To je bio recept prihvatljiv hrvatskom mentalitetu. Ostalo se u okvirima tradicije, ali na malo pomaknut način. U pravu je Jelica Ambruš kada Bukovca ne zove modernim, nego tek modernijim.

BRZO I SOLIDNO SLIKARSKO SAZRIJEVANJE

Gdje je tu Tišov pronašao svoje mjesto? »Umjetnik kontinuiteta« (Jelica Ambruš) i »pravi dobričina slavonskog kova« (M. M., »Hrvatska«, Zagreb, br. 230, 7.10.1901) u djetinjstvu će se oduševiti Seitzovim freskama u novoizgrađenoj đakovačkoj katedrali. Učit će slikarstvo u Osijeku kod Hötzendorfa i Waldingera, a zatim nastaviti školovanje na Obrtnoj školi u Zagrebu (Valdec i Tišov u nju su prvi upisani učenici!). Od 1889. do 1893. Tišov je korisnik stipendije Kr. zemaljske vlade za nastavak studija na Kaiserliche und Königliche Kunstgewerbeschule des öesterreiches Museums für Kunst und Industrie u Beču. Austrijski muzej u Beču dodjeljuje mu 9. listopada 1893. godine na završnoj izložbi, prilikom proslave svoje dvadesetpetogodišnjice, prvu učeničku nagradu i diplomu za postignut uspjeh. Predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu u Zagrebu, Iso Kršnjavi zo-ve ga da, zajedno sa još neko-licinom odabranih mlađih umjetnika, de-korira interijer zgrade Odjela za bogoštovlje i nastavu. Počinje razdoblje njegova intenzivnog izlaganja. Uči na Aka-demiji likovnih umjetnosti kod profesora Carla von Maara. Od 1895. djeluje kao strukovni učitelj za slikanje i prostoručno crtanje na Obrtnoj školi u Zagrebu. Osvojio je veliku brončanu medalju na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896, a Zagrebu je ostavio u nasljeđe Vilu Tišov, »jedan od najljepših primjera spoja arhitekture, obrta i slikarstva u nas«. Izveo je dekoraciju stropa u foajeu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, dekorirao niz crkava uljanim i fresco slikama u Zagrebu, Križevcima, Korenici, Bjelovaru, Plaškom, Stražemanu. U razdoblju od veljače 1913. do ožujka 1914. boravio je na usavršavanju u Parizu na Académie Julian, kod J. P. Laurensa i drugim akademijama, kako bi se pripremio za izradu dekoracija u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Od 1914. do svoje iznenadne smrti, prouzročene moždanim udarom, u 58. godini, djeluje kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

SLIKARSTVO MIRA, TIŠINE, SPOKOJA, TRADICIJE

Tišovljevo je slikarstvo, sasvim primjereno smirenoj panonskoj duši, slikarstvo mira, tišine, spokoja, ponajprije tradicije. Kada, zbog Bukovca, i osvijetli svoju paletu to je, čini mi se, iako se svjetlo ne skriva i jasno je vidljivo, ipak, prodor Pariza s predumišljajem (npr. foaje HNK). Kao da se slikar nije sam u sebi pomirio s tim modernijim u slikarstvu, koliko god to želi izvana pokazati. Njemu silno odgovaraju renesansne Bogorodice s djetetom (npr. Bogorodica s djetetom, oko 1893. ili Bogoštovlje /alegorija/, 1893). Njemu će najviše, čini se, odgovarati smeđi tonaliteti i barokno osvjetljenje iznimno uspješnih aktova, koje će slikati cijeli život. Međutim, na toj osnovnoj potki njegova mentalnog ustroja, njegovo će slikarstvo, ipak, biti seizmogram, bez ekstremnih amplituda, svih potresa i ekscesa koji su se, u to doba, u ovim našim uvjetima mogli dogoditi. Spomenula sam već svjetlosne izlete (no, najimpresionističkije djelovati će mi Portret Stjepana i Marije Radić, tek (!) 1925. ili, raniji, ali još zakašnjeli, portreti Svetoslava i Ane Gaj, 1907). Dotaknula se Tišova i secesija (dekoracije za Sveučilišnu knjižnicu (danas Državni arhiv) u Zagrebu, 1914. ili Poljubac, oko 1902. sa secesijski stiliziranom, linearno–dekorativnom pozadinom šume i specifičnom klimtovskom erotičnošću kompozicije ljubavničkog para) i simbolizam, koji je dao maha svojim fantazijama u slikama poput Bogatstvo svijeta, 1916, Stvaranje svijeta, Posljednji sud u grkokatoličkoj katedrali u Križevcima, mitološki Parisov sud, 1902. ili Ples Salome, 1902. U tom bih nizu posebno istaknula Gajdaša iz Posavine, oko 1902, koji specifičnim, krvavim, sutonskim osvjetljenjem i pastirsko–pastoralnom aurom kao da proriče, u smirenijoj inačici, motiviku i atmosfere šesnaest godina mlađeg Gabrijela Jurkića, koji će, unatoč razlici u godinama, pripadati istom slikarskom mentalitetu (njegovu smo retrospektivu, također, imali prilike vidjeti u Klovićevim dvorima ovoga proljeća). Tišov je slikao i Potok Kraljevac, 1912. Tekuća, brza voda bila je omiljena tema impresionistima, ali to je sve što je Tišov ovdje od njih preuzeo — temu te ležernost i lepršavost prizora koji ne, opterećuje, nije ni povijesan ni mitološki. Potok zimi, 1922. slikao je i Jurkić, ali koliko slobodnije! Njegov je potez nemarno sumaran i skicozan. Sloboda koju si Tišov nikada neće dopustiti. Barem ne u nekoj izrazitijoj mjeri. Zatim vidimo tu i utjecaj Münchena i hrvatske škole u Autoportretu, 1914. Iste godine vratit će se vremenski bliže renesansi — manirizmu 16. stoljeća, u slici Ecce homo. Neće zanemariti ni povijesno–narodski (jer je to bliže izvornom i jer će uskoro doći kraj Habsburškoj Monarhiji) program, omiljen u to doba na našim prostorima (dekoracija stropa foajea HNK u Zagrebu, 1905, Pod Javorom, 1906). A o sporadičnim primjerima divizionizma u njegovu slikarstvu (npr. Znanost, /alegorija/, 1900) treba dobro razmisliti! Potkraj života Slavonac (poput još jednog kontinentalca Crnčića) neće odoljeti Jadranu. Marine su jedna od konstanti hrvatskoga slikarstva. U njima je Tišov nešto slobodniji potezom, a u Morskoj veduti čak osjećamo blago kretanje ka ekspresionizmu. No, s Tišovim uvijek moramo paziti da ne pretjeramo s izjavama. On je, kako sam već ustvrdila, ponajprije klasičar. I sva ta, na prvi pogled, uočena heterogenost samo je površinska. Njegova umjetnost ima čvrsto korijenje u tradiciji i to je njezina bit. Tišov nije lutalica događajima moderne, nego samo radoznali izletnik u njezine prostore. On svoju istinu, međutim, jako dobro zna i nikada je se ne odriče. Njegov duh pripada tradiciji. Kao klasičar i slikar kontinuiteta, on je nadasve dobar slikar.

Ivana Rončević