Ponor lokalnih odnosa

Ponor lokalnih odnosa

Dva zadarska festivala pokazuju da se kvalitetan projekt može proizvesti i izvan Zagreba. Ipak, i tu treba biti vrlo oprezan; stapanja suvremenoga plesa s fizičkim teatrom i dramaturškim pasusima često nisu odveć promišljena ni ostvarena u jedinstvu oblika i sadržaja

Suvremeni ples postaje, čini se, integralan dio do jučer isključivo kazališnog programa, što pokazuju i dva najvažnija scenska događanja u Zadru, festivali Zadar snova i Zadarsko kazališno ljeto. Znatne razlike u selekciji i početnoj premisi odvajaju dvije priredbe; jedna je službeno kazališna revija, druga više otvorena eksperimentu i prijelaznim formama. Pa ipak, obje pokazuju znatan interes da u tipično neplesnoj sredini popune program upravo plesnom produkcijom. Zadar snova ove se godine nakon prošlogodišnjega plesnog izdanja vratio uže teatru i performansu, dok je Kazališno ljeto naprotiv od sedam predstava odlučilo ugostiti šest plesnih. I to jest dobro, u gradu u kojem nedostaje i jedan i drugi medij mogućnost diferencijacije daje pravo konzumiranja suvremenog teatra i plesa, kaosa i reda. Na Zadru snova ove sam godine nastupio s vlastitim projektom, stoga sljedeće zabilješke iznosim u dvostrukoj ulozi promatrača i izvođača. Kronološkim slijedom Kazališno ljeto u jedanaestom izdanju ponudilo je nekoliko dekorativnih egzotičnih točaka u obliku nastupa Irskoga plesnog ansambla i Ganga Grace u klasičnom indijskom plesu. Mnogo zanimljiviji nastup bio je onaj Zagrebačkoga plesnog ansambla u koreografiji Priče bez niti, Poema br. 1, Alexisa Eupierrea. Dojmljiva izvedba i koncept koji aleatoričkim pristupom stvara idiosinkrizacijski efekt, uz zanimljiv linčevski nastup glumca Petra Leventića. Priče bez niti cirkularno djeluju unutar hermetičnoga postava i u tome je koreografija pokazala da ima srž i priču. Koreografija Pi Petre Hrašćanec u izvedbi Dance Lab Collectiva (sačinjena ovdje od polaznica Sead akademije u Salzburgu), slijedi drukčiju premisu, zasnovanu na nestalnosti koncepta zadanog sa Pi. Oslonjena na intimne isječke izvođača i tematiziranje Labanove harmonijske skale, koreografija izbjegava unutarnju kohezivnost i odašilje, čini se, inkriptiranu poruku. Slijedio je nastup Zadarskoga plesnog ansambla s predstavom Potjeh prema motivima Ivane Brlić Mažuranić. Taj projekt na tragu etnostilizacije plesa, praćen živahnom glazbom skupine Kries i dojmljivom kostimografijom redateljice M. Šarić Ban, mogao bi biti dobar komercijalni proizvod ZPA i izvan grada. U koreografiji Sanje Petrovski nastupom se istaknula ponajviše Anđela Herenda.

Gerilski uvjeti

I kad završi jedan, počinje drugi. Zadar snova u devetoj verziji, za razliku od osme, vraća se izvorišno teatru, i to onom neverbalnom, fizičkom, dramskom i plesnom. Ovdje nailazimo na ne samo plesne projekte, ali one koji nude slobodnije istraživanje forme, s dubljim autorskim pečatom. Tako se recimo projekt Morning, Kufera iz Zagreba, zasnovan na priči 4,48 psychosis Sare Kane, koristi plesom kao elementom i oblikom izažavanja, a ne presudnim faktorom. U sjajnoj izvedbi autobiografskoga komada Kristina Bajza, Sanja Tropp, Maja i Mario Kovač pokazuju da žanr i forma nisu bitni koliko predana i intuitivna izvedba. Zadarski plesni ansambl nastupa opet s novim projektom Solo u izvedbi Petre Hrašćanec, Anđele Herende, Sanje i Lade Petrovski. Riječ je o spajanju četiri solo koreografija u instant–cjelinu. Ostvaren sa socijalnim i intimnim preokupacijama, Solo propitkuje ponor lokalnih odnosa via vlast i manifestno traži nekakav odgovor. Projekt PAT–A dolje potpisanoga istraživao je kontrasne situacije između sklada i kaosa, pravilnog i razbijenog. U plesnoj izvedbi Ana Gospić ostvarila je sjajnu suigru između zadanih geometriziranih i nadahnutih improviziranih sekvenci, u pradavnom prostoru Sv. Donata ispunjenu svjetlom u boji Igora Petrovskog. Čini se, naposljetku da nema stalnosti forme i da će sve više prevladavati prijelaz, ono između. No to i nije presudno, jer čistoća forme može voditi u izolaciju. Teatar očito treba pronaći sam sebe, pa su sve forme i stilemi dopušteni. Dva zadarska festivala pokazuju da se kvalitetan projekt može proizvesti i pogledati i izvan Zagreba. Ipak, i tu treba biti vrlo oprezan; stapanja suvremenoga plesa s fizičkim teatrom i dramaturškim ulomcima često nisu odveć promišljeni ni ostvareni u jedinstvu oblika i sadržaja. Sagledane i analizirane predstave nude svjetliju sliku od one prije nekoliko godina, kada smo ovakve projekte morali tražiti povećalom. Sve dosad rečeno samo je jedna strana medalje, i to ona ljetna, festivalska, kada priljev novca na jednom mjestu omogućava šarolikost i skriva realnost domaće, u ovom slučaju zadarske produkcije. Stvara se najčešće u gerilskim uvjetima, bez tehničkih uvjeta do same izvedbe i u potpuno neprimjerenu aranžmanu. Jaz između stvarnosti i festivala svodi se na uvijek uobičajen problem male sredine.

Mario Županović