Pobjeda autsajdera

Pobjeda autsajdera

Cinderella Man solidno je snimljena, no ne i osobito originalna biografsko–boksačka drama, kakvu smo mnogo puta mogli gledati

Velika ekonomska kriza u Americi tridesetih godina prošloga stoljeća često je tema za filmsku priču o snažnu pojedincu koji uspijeva nadvladati materijalnu oskudicu i beskrupulozan društveni sustav koji bogate čini još bogatijima, a socijalno deklasirane još siromašnijima. Cinderella Man upravo je takav film, koji u američkoj maniri filozofije ustrajnosti (»ako postoji volja, postoji i način«) pripovijeda o usponu i padu boksača Jamesa Braddocka, koji se od siromašna najamnog radnika pretvara u blistava junaka američkog boksa. Ovaj biografski film konvencionalna je priča o ostvarenju američkoga sna o uspjehu u kojem irski prkos pobjeđuje bahatost i aroganciju američke elite. Jimmy Braddock u interpretaciji Russella Crowa više nalikuje skromnu i nenametljivu obiteljskom čovjeku srednje klase negoli razjarenom biku spremnu da protivnike u ringu sasiječe u komadiće. Renee Zellweger u ulozi Jimmyjeve supruge ne uspijeva ostvariti osobito dojmljivu ulogu, no s obzirom da scenarij portretira bračne vode kao prostor idilična suglasja, bilo bi teško očekivati neku psihološki složeniju ulogu. Ono što je u ovoj sportskoj drami vjerojatno najvrednije upravo su prizori borbe, snažni i dosta brutalni, izvrsno snimljeni i montirani, pogotovo posljednja sekvenca, u kojoj se Jimmy bori protiv ozloglašenoga Maxa Baera. Zrnata fotografija i sivilo postignuto primjenom sepije u predstavljanju mračnih interijera i eksterijera vrlo uvjerljivo oslikavaju atmosferu sumornih godina donoseći realističan prikaz siromaštva nekoć relativno imućne srednje klase. Pobjeda Jimmyja Braddocka pobjeda je upravo te osiromašene klase: trgovaca, radnika i najamnika, prezrenih na svijetu, koji su u poštenom i introvertiranom dečku iz četvrti prepoznali svoga junaka, koji će im pomoći da ustraju u svakodnevnoj borbi za preživljavanje i da na trenutak zaborave političke, ekonomske i društvene probleme vremena. U tom je smislu ova boksačka storija Rona Howarda vrlo slična Utrci života koju smo prošle godine imali prilike gledati u domaćim kinima. Gotovo identična sižea, redateljske intencije i istovjetne metaforike, također uronjena u američke prilike ranih tridesetih, Utrka života biografska je pripovijest o konju Seabiscuitu i njegovu džokeju koji nevjerojatnom voljom i ustrajnošću uspijevaju pobijediti u utrci te se od socijalno deklasirana autsajdera pretvoriti u simbol pobjede protiv ciničnih i arogantnih bogataša. Stoga je i Cinderella Man, kao »najveći autsajder američkog boksa«, pogodno tlo za pripovijest o pulsu nacije snažna socijalnog naboja. Srećom, priča ipak ne prerasta u banalnu metaforu jer Howard vrlo mnogo pozornosti posvećuje upravo bračnoj vezi, uvjerljivo oslikavajući životne prilike osiromašenih protagonista radije negoli kontekst unutar kojega se one odigravaju. Poenta filma istodobno je revolucionarna i reakcionarna, eskapistička i vrlo angažirana stoga što se temelji na činjenici da se čovjek mora sam izboriti za svoju sreću unatoč tome što nije odgovoran za vlastitu nesreću. Ukratko: uspjeh je rezultat beskrajne upornosti i ustrajnosti te su stoga ovakvi protestantski filmovi mnogo zanimljiviji američkom negoli europskom gledateljstvu, pogotovo našem, u kojem se svaki istinski sportski ili bilo koji društveni uspjeh promatra s velikom dozom zavisti. S druge strane, reakcionarnost ovakva pristupa sastoji se u pasivnu stavu spram moćnih elita koje se malo koji američki film usudi napasti. Upravo onih moćnika koji dogovaraju borbe u ringu, zarađujući silan novac na boksačima koji nisu drugo doli vreće za primanje udaraca. Cinderella Man u naša kina vjerojatno neće privući osobito velik broj gledatelja; ljubitelji žanra koji se odluče pogledati ovu biografsko–boksačku dramu pogledat će solidno snimljenu, no ne i osobito originalnu priču, kakvu smo mnogo puta imali prilike gledati na domaćem repertoaru.

Tonči Valentić