Osuđeni na prošlost

Osuđeni na prošlost

Velik dio Mittelfesta 2005. ispunila su kazalištem iskazana, često polemična, na različite načine politički angažirana sjećanja na prohujalo dvadeseto stoljeće pri čemu su tekstovi bili više politički nego umjetnički usmjereni

Ako postoji dodirna točka između donedavnog umjetničkog direktora Mittelfesta (festivala kazališta, glazbe, plesa, lutkarstva… zemalja srednje Europe sa sjedištem u Cividaleu del Friuli u pokrajini Furlaniji — Julijskoj krajini) talijanskoga pisca i redatelja, Židova rodom iz Mađarske, recimo ezoteričnog Giorgija Pressbugera, koji je u pretežito avangardnu, tematski povezanu, nacionalno raznoliku, umjetnički i filozofski relevantnu repertoaru uvijek težio najvišim umjetničkim dometima, a zazirao od izravne političke tendencioznosti i od estrade, te sadašnjega direktora, talijanskog glumca, pisca, glazbenika, sefardskog Židova rodom iz Bugarske, Monija Ovadije, koji u izboru repertoara daje prednost izravno angažiranom političkom kazalištu, a odveć se ne libi ni od ljetne estradne ponude komercijalno popustljivih kriterija — onda je to njihova naklonost prema češkom nobelovcu, nasljedniku Kafke i Hašeka, jednom od najvećih suvremenih europskih prozaika, u Italiji kao i u nas u Hrvatskoj mnogo prevođenu, posebice po Menzelovu filmu Strogo kontrolirani vlakovi popularnom Bohumilu Hrabalu (Brno 1914 — Prag 1997).

Hrabal i Guska na uzici

Pressburger je, naime, u jednoj od prvih sezona Mittelfesta početkom devedesetih režirao festivalsku predstavu po Hrabalovu romanu Previše bučna samoća, a Ovaldia je ove godine središnje mjesto u dramskom dijelu programa dao dvadeset godina staroj, neprestance obnavljanoj predstavi Kazališta Guska na uzici iz Brna Sjećajući se prema Hrabalovu romanu Dvorio sam engleskoga kralja, koja je odigrala važnu ulogu u kazališnom životu ne samo matične domovine. Tu Krobotovu i Oszlyijevu inačicu romana poslije Brna 1985. Ivo Krobot režirao je prvo u glasovitom Činohernom klubu u Pragu, a potom i u češkom Nacionalnom teatru, a drugi redatelji učinili su to u Ostravi, Hradecu Kralovom i Mostu, pa u Poljskoj i drugdje. Praizvedba iz Brna osvajala je pohvale i nagrade u Rennesu, Parizu, sve do Bijenala u Bonnu, a ponovila bi to i na Mittelfestu, kada bi i tu postojale nagrade, ali ih nema i, što je najzgodnije nikome ne nedostaju. Velik dio Mittelfesta 2005. ispunila su kazalištem iskazana, često polemična, na različite načine politički angažirana sjećanja na prohujalo dvadeseto stoljeće s nostalgičnim uzdasima za 1968, dramatičnim evokacijama Drugoga svjetskoga rata, pa sve do problematiziranja tranzicije načete padom Berlinskog zida te radikalno pacifističkih upozorenja na opasnosti novih ratova — pri čemu su tekstovi bili više politički nego umjetnički usmjereni, a kolektivni, dinamični kazališni ostvaraji uglavnom na visokoj, ili barem prihvatljivoj profesionalnoj razini. No uz iznimku poneke monodrame autentična memoarskog naglaska (Rosa M. Shermana u interpretaciji velike tršćanske glumice, osamdesetogodišnje Arielle Reggio), posve neosporan umjetnički domet najvišega reda u potpunom stapanju tematske angažiranosti, izražajne snage i poetske istančanosti dosegnula je jamačno jedino rečena predstava iz Brna. U tako smrtno ozbiljnu, zabrinutu, uzbudljivu i potresnu kazališnom angažmanu kao što je prizivanje prošlosti kao opomene, odnosno neizbježno patetičan dijalog sa stoljećem utopija, ratova i propagandnih manipulacija, jedino je blistavu teatralizaciju iz Brna, jedinstveno mladu dugovječnu predstavu ozario moćan kazališni bljesak vedrine i humora, ravan onomu što izvire iz Hrabalove umjetničke riječi, te piscu daje među ostalim i nadimak književnoga Chaplina.

Kad nevjerojatno postane zbilja

U nekonvencionalnom prostoru, za koji je ovdje poslužio atrij franjevačkoga samostana, s dvije strane okružena gledateljstvom, predstava se odvija kao glazbenoscenski kolaž prizora, koji životopisom jednoga u novac i žene zaljubljena konobara, s trojicom glumaca različite životne dobi u toj središnjoj ulozi, prolazi kroz krizna razdoblja prethitlerovske i nacističke Europe i u naoko nepretencioznim, blago karikiranim prizorima iz velikih hotela, javnih kuća, ulica i kolodvora s osmijehom punim razumijevanja dočarava stanje sveopćega rasapa i pada, dok posvuda nezaustavljivo hara sve paničnija ljudska glupost. Svaki glumac i glumica igra pet–šest uloga, preobražavajući se glumačkim sredstvima u različita lica, od kojih su interpreti uloga zrelije životne dobi već sudjelovali u ovoj predstavi, a bivše mladenačke uloge prepustili mladim glumcima, koji tradiciju obogaćuju novim senzibilitetom. U prvom dijelu predstave prevladavaju prizori lažno otmjenih pijanki i skrovitih bordela, nešto poput orgija raspojasanih osjetila, erotskih i financijskih apetita, što rastu s približavanjem ratne opasnosti, da bi u drugom dijelu scenski život dosegnuo najviši intenzitet ironiziranjem rasizma i utopije stvaranja novoga čovjeka, groteskom nacističkih zabluda i rezignacijom nad previsokom cijenom koja će biti naplaćena krivima i nevinima. Peter Brook smatra pet godina normalnim životnim vijekom kazališne predstave. Ova živi četverostruko dulje, a još posjeduje izvornu svježinu. Tekst je pisan govornim jezikom, posebno svojstvenim tomu nipošto lako prevodivu piscu. Naslovom Rozvzpominani predstava podsjeća na podmetanje realsocijalističkoj državnoj cenzuri, koja je zabranjivala objavljivanje romana Dvorio sam engleskoga kralja, kao što je teško prihvaćala ime tada nova, na poseban način buntovna kazališta Husa na provazu, jer se u tom imenu njušila aluzija na prosovjetskog predsjednika koji je smijenio Dubčeka, Gustava Husaka. Ako je sve to već pomalo na putu zaborava, sve manje prepoznatljivo mlađoj međunarodnoj publici, predstava kazališta iz Brna (grada u kojem je Branko Gavella od 1931. do 1939. režirao pedesetak predstava), zahvaljujući veličanstvenu scenskom humoru, jednako je živa kao što je mogla biti u junačkim danima. Šteta što Mittelfest sa Sveučilištem u Udinama (koje priprema međunarodni simpozij o Bohumilu Hrabalu, i odakle je u obilazak Italije krenula izložba o njegovu životu i djelu) i drugim suorganizatorima nije doveo i neku od novijih predstava bivšeg Kazališta na uzici (tako se zvalo u vrijeme osnivanja, kada je bila zabranjena uporaba riječi Husa) kako bi se vidjelo da li je i Kazalište Guska na uzici pretežito osuđeno na prošlost kao što je to svojim velikim dijelom Mittelfest 2005. Poput lajtmotiva u ovom Hrabalovu djelu ponavlja se rečenica: »Nevjerojatno je postalo stvarnost.« Ona izvrsno pristaje toj poletnoj predstavi, koju stalno osvježuju novi glumci. Bilo bi zanimljivo ugostiti je kod nas, gdje nažalost od realsocijalizma naslijeđena, dosljedna i nepokolebljiva negativna selekcija uporno u svim područjima prečesto briše najbolja ostvarenja iz života i memorije brže nego što ih afirmira. U kazalištu jedina iznimka od toga bila je pomno čuvana (branila ju je popularnost kao i Hrabalovu), legendarna predstava Teatra ITD Mirisi, zlato i tamjan Slobodana Novaka. Vrijedi li promisliti da li je danas hrvatsko glumište sposobno pokušati sličan podvig s novim romanom Pristajanje istoga autora?

S Hirošimom iza ugla

Među predstavama dokumentarističkog i političkog teatra, često utemeljenim na publicističkim tekstovima u nastajanju i kolektivnoj igri s mnogo glazbe i pokreta, mladenački snažna političkog naboja i neobično retrogradnih, no ponovno učinkovitih scenskih postupaka (koji, primjerice, mogu podsjetiti i na nekadašnji teatar Mire Međimorca poput predstave Wiet–rock, u kojoj je pjevala Dunja Knebl), izdvaja se jednostavnošću i suvremenošću komorna, u maloj crkvi pretpremijerno izvedena predstava Šoht / Foibe kazališta Teatro della Cooperativa iz Milana i redatelja Renata Sartija. Ona će zauvijek ostati pretpremijerna, odnosno generalni pokus, jer je nastup s pisanim tekstom u rukama dvoje glumaca, Talijana Beboa Sortija i Slovenke Tanje Pečar dobro izabran oblik za taj smioni i snažni apel za mir u vremenu kada, kako poručuje ova predstava, »Hirošima na nas vreba iza svakog ugla«. Strehlerov sljedbenik Sarti na stanovit posve neizravan način tim kazališnim prosvjedom odgovara filmu Srce u bunaru, koji je prikazan na nacionalnim televizijama uzbudio duhove u Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj. Kazališna predstava, koja će praizvedbu imati u Milanu u studenom, nikada tom nesretnom filmu po gledanosti i propagandnom učinku neće moći konkurirati, ali je ona ostvarena tako dobro, da pokazuje kako i Sizifov posao vrijedi truda. Prvi, veći dio predstave govori o fašističkom teroru nad Slovencima i Hrvatima, postupcima duboko urezanim u memoriju Slovenskog primorja, Istre i Dalmacije, da bi nakon dramatična vrhunca s prizorom policijske torture nad maloljetnikom bilo gledalištu upućeno pitanje: »Što poslije ovoga možemo očekivati u drugom činu? Karamele?« U drugom dijelu nema govora o osveti Slavena nad Talijanima, nego se vodi argumentirana polemika protiv nekrofilnog plesa brojki, prosvjeduje protiv propagandne manipulacije žrtvama, suprotstavlja krivotvorevinama iz kojih nastaje povijest s greškom, a zalaže se za traganje za istinom, koja jedina može biti mirotvorna. Publika sličnomišljenika (drugi jamačno nisu došli) burno je pozdravila glumce i redatelja, prvi odjeci u novinama bili su pohvalni. Podsjetimo da je izvrsni Bebo Sorti na Mittelfestu 2003. bio protagonist Krležinih Balada Petrice Kerempuha u prepjevu Silvija Ferrarija i spektakularnoj režiji Sabrine Morene pred gradskim vratima na Piazzi Dante u Cividaleu.

Pljesak Marleni Dietrich Ksenije Prohaske

Pred uvijek punim gledalištima, velikim i malim, na otvorenom i pod krovom s tridesetak vrlo različitih glazbenih, dramskih, plesnih, pa i edukativnih (teatrološki susret u spomen na Tadeusza Kantora) izvedbi u razdoblju od 16. do 24. srpnja u prelijepom povijesnom gradiću nedaleko Udina, i više od pedeset lutkarskih za djecu u njegovoj slikovitoj okolici, našao se i poneki sudionik iz Hrvatske. U jednom od najvećih gledališta, prepunoj Crkvi sv. Franje, Ksenija Prohaska osvojila je mnogo pljeska, a zatim pohvalne novinske kritike za monodramu o Marleni Dietrich u produkciji HNK iz Splita, a skupina studenata glume i lutkarstva iz Osijeka uspješno se pridružila kolegama iz Milana, Udina i Ljubljane u kazališnoj radionici priznate pedagoginje i dramaturginje iz Milana, profesorice Renate Molinari. Slovensko mladinsko gledališče iz Ljubljane izazvalo je ovacije visoko estetiziranom predstavom Handkeova Kaspara.

Marija Grgičević