Orgija fatalnosti

Orgija fatalnosti

Ljudski teška tematika ne zaslužuje ovako nesretnu banalizaciju

Fatalne radnje koje su dovele do Fatalne nesreće pokrenuo je Paul Haggis, veteran TV–serija i autor filmske adaptacije kratkih priča F. X. Toolea, koja se po najfatalnijoj među njima zove Million Dollar Baby. Prekomjeran uspjeh filma potaknuo ga je na ocrtavanje krokija niza drugih, još fatalnijih zbivanja iz svakodnevice. A Haggisu, kao i svim žiteljima američkih katodnih cijevi, svakodnevica je Los Angeles, grad kobno podijeljen na bogata naselja dilera zabavom i siromašna naselja dilera drogom. Što je još kobnije, prvi su mahom bijelci, a drugi mahom crnci. Našavši tako bogat izvor fatalne tematike u vožnji od kuće na posao, Haggis je upregnuo sve vještine stečene pri radu na serijama Zakon L.A.–a i Walker, teksaški rendžer u isprepletanje najvećega mogućeg broja kobnih incidenata vezanih uz rasnu netrpeljivost u čvrstu filmsku priču.

Biti drukčiji

Prisjetio se svih socijalnih, klasnih, rasnih i dramskih stereotipa, izmiješao ih i posložio u scenarij u kojemu tucet likova tijekom četrdeset osam sati doživljava kobne incidente vezane uz svoju socijalnu, klasnu, rasnu i stereotipsku pripadnost. Još fatalniji događaj zbio se kad su Haggisove pripovjedačke inovacije (policajci LAPD–a bit će bijelci! zlostavljani bogataš bit će crnac!) objeručke prihvatili prvo producenti, zatim niz glumaca željnih uloga koje će biti drukčije, a onda i kritičari, željni filmskih priča koje će žestoko i ozbiljno prozboriti o svim kobnim nesnošljivostima koje iznutra razdiru urbanu Ameriku. Jer upravo se u poistovjećenju Haggisove naracije (koja pojmu tezičnosti daje neslućeno neprobavljive razmjere, a pojam scenarističke nategnutosti spušta do novoga dna unutar nežanrovskoga pripovijedanja) s ozbiljnim traktatom o tim problemima skriva najfatalniji vid Fatalne nesreće: cijela kulturna javnost i Amerike i ostatka svijeta danas je tako radikalizirana svojim intimnim političkim predrasudama da će jedan tako prefrigan, tako manipulativan film bez pardona proglasiti jednim od najboljih naslova godine.

Da kojim slučajem nisam bio u L. A.–u, da nisam godinu dana živio u afroameričkoj obitelji, da nisam gledao taj film u daleko istančanijem izdanju (kad se zvao Kratki rezovi) i da nisam dovoljno star da bih znao kako ni stvarni život ni istinski vrijedan film nikad svoje mnogostruke melodije ne sviraju na jednoj te istoj žici, možda bih i nasjeo na Haggisovo podmetanje. Ipak, neću: ne zato što sam rasist, a ni zato što ne prepoznajem vrijednost koju Fatalna nesreća može imati pri poticanju korisnoga socijalnog dijaloga u danas zaista nesnosno podijeljenoj Americi, već zato što jedna tako ljudski teška tematika ne zaslužuje ovako fatalno nesretnu banalizaciju.

Vladimir C. Sever