Nova zgrada nakon trideset godina čekanja

Nova zgrada nakon trideset godina čekanja

Arhiv već više od trideset godina traži trajno i dugoročno rješenje svojih potreba za spremišnim i drugim prostorom koji mu je potreban za rad. Kerestinec, kao druga glavna lokacija arhiva, može dobro pokriti ono što nam nedostaje na Marulićevu trgu, a to su u prvom redu suvremena spremišta, prostor za obradu gradiva i za rad nekih tehničkih službi arhiva

S ravnateljem Hrvatskoga državnog arhiva Stjepanom Ćosićem razgovarali smo u povodu odluke Vlade Republike Hrvatske o dodjeli prostora bivše vojarne u Kerestincu Hrvatskom državnom arhivu o ključnim pitanjima vezanim uz današnju funkciju Hrvatskoga državnog arhiva i njegovih prostora.

Kako napreduje obnova zgrade Hrvatskoga državnog arhiva i koliko su njezine današnje funkcije vezane uz njezinu povijest?

— Zgrada na Marulićevu trgu gotovo je u cijelosti obnovljena. Još nisu uređene Profesorska i Mala čitaonica, dio umjetnina, otvori i zapadno unutarnje dvorište. Obnova je bila složena zbog niza različitih konzervatorskih zahvata. Naime, zgrada Arhiva izgrađena je 1913, prema projektu Rudolfa Lubynskog, i jedan je od najvrednijih spomenika secesijske arhitekture u Hrvatskoj i u ovom dijelu Europe. Manje je poznato da je bivša zgrada Sveučilišne knjižnice od izgradnje bila i sjedište Državnoga arhiva te je u zapadnom prizemnom dijelu i projektirana kao arhiv. Višegodišnja, dosad jedina cjelovita obnova njezinih obrtničkih i umjetničkih dijelova, uz mnogo novca Ministarstva kulture, zahtijevala je predani konzervatorski rad. S druge strane, radovi u zgradi iziskivali su znatni organizacijski trud djelatnika arhiva, a dakako i veliko razumijevanje naših korisnika, jer je arhivska čitaonica radila unatoč obnovi. Preseljenjem NSK u novu zgradu 1996. veći dio Arhiva integriran je u prostorima na Marulićevu trgu, ali time nismo u potpunosti riješili temeljni problem — nedostatak kvalitetnoga spremišnog prostora, osobito za Kinoteku. Naime, iskoristivost spremišnoga prostora u ovoj zgradi bitno je ograničena statikom i arhitektonskom organizacijom prostora. Inače, u Arhivu i drugim spremišnim lokacijama trenutno se čuva i obrađuje 22.500 metara arhivskoga gradiva, a u Kinoteci oko 25 milijuna metara filmske vrpce. S obzirom da godišnje planiramo preuzimati (a to smo i zakonski dužni) oko 1.200 metara gradiva središnjih državnih institucija, za preuzimanje novoga gradiva preostalo je veoma malo prostora. Nadam se da ćemo taj problem riješiti na lokaciji i objektima u Kerestincu koje smo nedavno dobili na uporabu od Ministarstva kulture, odnosno od Vlade. Djelovanje Arhiva postaje sve složenije. U sklopu HDA uz Središnji laboratorij za konzervaciju i restauraciju danas djeluje i Hrvatska kinoteka u Savskoj ulici te Središnji laboratorij za fotografiju, mikrografiju i reprografiju na Trgu Mažuranića.

Kako ocjenjujete percepciju Hrvatskoga državnog arhiva u hrvatskoj javnosti s obzirom na njegovu ulogu u prošlosti i danas?

— Kao baštinske ustanove, arhivi nastaju i oblikuju se tijekom 19. stoljeća, najčešće u sprezi s nacionalnim pokretima i razvojem historiografije. Nije slučajno da se i osnutak našega arhiva kao ustanove veže uz ime utemeljitelja hrvatske kritičke historiografije i jednog od nacionalnih vođa Ivana Kukuljevića. Taj nacionalni značaj Arhiv je zadobio zbog svoje funkcije čuvara memorije, a tijekom povijesti bio je osobito spominjan u razdobljima kada je, uvijek iznova, trebalo dokazivati državno pravo Hrvatskoga Kraljevstva i identitet hrvatskoga naroda. S druge strane, kao tradicionalne kulturne i znanstvene ustanove, arhive je sve do novijega vremena obilježavala stanovita zatvorenost i elitizam, ponajviše zbog uska kruga korisnika, uglavnom profesionalnih istraživača i znanstvenika. Društveni i politički procesi 20. stoljeća te razvoj suvremene administracije u bitnom su oblikovali i usmjerili sve masovnije prikupljanje i korištenje arhivskoga gradiva. Zbog toga je tzv. staro, povijesno arhivsko gradivo, po količini, danas tek manji dio arhiva. Stvaranjem arhivske mreže u Hrvatskoj, s HDA kao središnjim arhivom, u razdoblju od pedesetih do osamdesetih godina stvoreni su preduvjeti razvoja moderne arhivske službe. No, do najvećih, rekao bih korjenitih, promjena u odnosu na ulogu arhiva prema korisnicima, društvu, ali i državi, došlo je tijekom devedesetih. U sklopu toga procesa hrvatski arhivi, zapravo, pokušavaju pratiti trendove u razvoju suvremene arhivske teorije i prakse, koji su ranije započeli u razvijenim državama Zapada te su u epohi globalizacije postali općeprihvaćeni neovisno o različitim stvarnim uvjetima i mogućnostima. Ta su se gibanja odrazila i na rad naših arhiva, iako specifične prilike hrvatskoga društva i države, u suodnosu sa zatečenim stanjem u arhivskoj struci tvore neposredan kontekst u kojemu arhivi djeluju. Stoga strategija razvoja arhivske službe u Hrvatskoj mora uvažavati obje razine zbilje: potrebno je slijediti opće trendove na način da se njihova rješenja optimalno prilagode hrvatskim prilikama. Unatoč sve većem broju korisnika, u sadašnjim okolnostima teško možemo očekivati da će se šira javnost posebno zainteresirati za ulogu i senzibilizirati za probleme arhiva. Mnogi doznaju za postojanje arhiva tek kada im je potreban neki dokument ili potvrda koju više ne mogu pronaći u institucijama koje su ih proizvele.

O kakvim je procesima tu zapravo riječ?

— Posljednjih dvadesetak godina traje skokovit napredak informacijsko-komunikacijskih tehnologija, koje na globalnoj razini mijenjaju komunikaciju kulturnog nasljeđa, što bitno utječe na međudjelovanje arhiva i društva. Od početka osamdesetih i tijekom devedesetih godina na međunarodnom planu dolazi do sve većeg zanimanja javnosti za arhive i arhivsko gradivo. Taj trend posebno je obilježen porastom broja korisnika arhiva koji ne pripadaju tradicionalnoj znanstvenoj zajednici (npr. istraživači rodoslovlja, zavičajne povijesti i sl.). Osim toga, s razvojem civilnoga društva pojavila se i svijest o važnosti arhiva na polju promicanja i ostvarivanja osobnih prava, u smislu dostupnosti javnih podataka, otvorenosti rada javne uprave i zaštite građanskih prava općenito. Takve promjene odrazile su se i na proširenje djelatnosti arhiva, koji su svoju kulturnu, administrativnu i akademsku misiju dopunili i onom socijalnom. Zbog sve šireg okvira djelovanja i sve većih zahtjeva korisnika i istraživača i arhivi u Hrvatskoj moraju se usmjeriti na organiziranje i razvoj novih vrsta informacijskih službi i usluga. Osim toga, na naše, hrvatske, prilike utjecali su procesi u široj okolini te osobito događaji iz nedavne povijesti, a ponajprije činjenica državnoga osamostaljenja. Opsežne društvene, političke i ekonomske promjene kojima su od početka devedesetih godina bile zahvaćene gotovo sve srednjoeuropske i istočnoeuropske zemlje obično nazivamo tranzicijom. Promjena političkoga poretka, odnosno slom socijalizma u različitim varijantama, uvjetovao je nagli interes različitih društvenih skupina za do tada nedostupnom dokumentacijom, ponajviše policijskim dosjeima i imovinskopravnim dokumentima. Državno osamostaljenje pratile su česte promjene u ustroju javne administracije na svim razinama, što je prouzročilo dodatno opterećenje u radu arhiva. Osim toga, u godinama ratne agresije na Hrvatsku briga o registraturnom i arhivskom gradivu bila je uvjetovana širim nacionalnim interesima. Dakako, svi ti problemi državu su potaknuli da se sustavnije posveti arhivskoj službi. Od osamostaljenja hrvatske države možemo pratiti niz pozitivnih pomaka. Sve većim ulaganjima države u arhive napredak je očit u stručnom i u organizacijskom pogledu. Arhivi su dobili na značenju, osobito mreža državnih arhiva: osnovan je jedan novi državni arhiv i više sabirnih arhivskih centara. U suradnji Ministarstva kulture i jedinica lokalne samouprave dio je regionalnih arhiva uspio riješiti probleme smještaja u adaptiranim prostorima, a HDA je nedavno dobio dodatna spremišta i zemljište na kojemu će se u idućem razdoblju moći graditi novi arhivski objekt. Znatno je povećan i broj zaposlenih u arhivskoj službi, a različiti aspekti arhivske struke zastupljeni su u sklopu različitih sveučilišnih studija. Nakon stupanja na snagu novog Zakona 1997. doneseni su i brojni provedbeni propisi sa svrhom što preciznijega profiliranja arhivske struke i djelatnosti.

Kako napreduje modernizacija i digitalizacija Hrvatskoga državnog arhiva?

— U većini europskih zemalja arhivska je služba u sustavu ustanova u kulturi i za nju su uglavnom mjerodavna ministarstva kulture. S druge strane, arhivska se djelatnost naglo proširila zbog tehnološkog napretka i njezine vezanosti za državnu (javnu) upravu kao najvažnijeg proizvođača javnog arhivskoga gradiva. Upravo taj aspekt arhivske djelatnosti zahtijeva najveća financijska ulaganja i upravo se on najbrže širi i najviše utječe na promjenu arhivske teorije, prakse, a time i konkretnoga rada arhivskih ustanova (informatizacija, upravljanje elektroničkim zapisima, records menagement). Od početka devedesetih godina nove stavke informatizacije i digitalizacije velik su teret u ukupnom financiranju arhivske djelatnosti. HDA već nekoliko godina sustavno digitalizira gradivo pojedinih fondova i zbirki. Digitalizirali smo dio zbirke fotografija, zbirke mikrofilmova — gdje osobito treba istaknuti matične knjige i hrvatsku glagoljsku baštinu — kartografske zbirke i nešto novijega gradiva. Trenutno imamo oko 2,5 milijuna vlastitih digitalnih snimaka, koje radi sigurnosti čuvamo u dva primjerka. Preuzeli smo i elektroničke kopije posljednjega popisa stanovništva, tako da ukupna količina digitalnih zapisa iznosi oko pet terabajta. Po tome je HDA vjerojatno najveći repozitorij digitalizirane kulturne baštine u Hrvatskoj. Dio tih zapisa dostupan je i našim korisnicima, koliko to dopuštaju tehničke mogućnosti i resursi koje možemo izdvojiti za obradu i indeksiranje elektroničkih sadržaja. Tako velika produkcija traži od nas da osiguramo uvjete i tehnologiju za dugoročno čuvanje, obradu i upravljanje elektroničkim sadržajima. Bez toga bi, naime, bilo samo pitanje vremena kada će zapisi koje stvaramo ili preuzimamo biti izgubljeni ili oštećeni, zbog zastarijevanja tehnologije, nestabilnosti medija i slično.

Kako vidite budućnost mikrofilma?

— Mikrofilmom se u arhivima koristimo kao medijem za sigurnosne i zaštitne kopije. Tehnologija mikrofilma dobro je standardizirana, pouzdana i provjerena tijekom stotinjak godina uporabe u ove svrhe. Posljednjih godina uočavamo da se mikrofilm u nekim područjima primjene povlači pred digitalnom tehnologijom, no sigurno je da će barem još neko vrijeme biti u uporabi, ponajprije zbog pouzdanosti. Prije nekoliko godina mi smo u HDA, na primjer, prestali izrađivati korisničke kopije mikrofilmova: umjesto toga iz sigurnosnih negativa radimo digitalne kopije. Za dio gradiva odlučili smo se i samo za digitalizaciju. Pretpostavljamo da će mikrofilm dugoročno ostati dobra opcija za sigurnosne kopije tzv. vitalnih dokumenata.

Smatrate li da bi Hrvatska kinoteka trebala biti izdvojena iz Arhiva i zašto?

— Nacionalne kinoteke ili filmski arhivi u svijetu najčešće su samostalne ustanove, napose u zemljama s duljom ili bogatijom filmskom produkcijom. Ima, ipak, i primjera da su u sastavu nacionalnog arhiva. Izbor je u načelu ovisio o mogućnostima i prilikama u doba osnivanja ustanove ili službe za zaštitu nacionalne filmske baštine. Ti su razlozi vjerojatno prevagnuli i u slučaju Hrvatske kinoteke, koja je od početka djelovanja u sastavu Arhiva. Izdvajanje Kinoteke iz Arhiva u ovom bi trenutku podrazumijevalo znatan financijski i organizacijski napor te bi prije toga trebalo jasno i konkretno argumentirati što bi se time dobilo. Osobno bih se zalagao da Kinoteka, kao samostalna ustanova, preraste u nacionalni filmski arhiv. Bez obzira na to, mislim da je najvažnije raditi na poboljšanju uvjeta za rad Kinoteke, napose na osiguranju kvalitetna prostora za zaštitu i pohranu filmskoga gradiva, na opremanju i osposobljavanju za zaštitu i obradu digitalnih zapisa i na primjeni digitalnih tehnologija u zaštiti filmskog gradiva.

Gdje se povlači crta između aktivnosti HDA i NSK?

— HDA i NSK dvije su središnje informacijske i baštinske ustanove, svaka mjerodavna za prikupljanje, čuvanje i dostupnost određenoga dijela te baštine, knjižnog i arhivskog gradiva. Danas ima dosta prostora i potrebe za suradnjom knjižnica i arhiva, ne samo zato što pripadaju i djeluju u istoj sredini i rade često za iste korisnike nego i stoga što su u suvremenom društvenom i tehnološkom okruženju postavljeni pred slične zahtjeve i izazove. Neka od tih pitanja više su stručna ili tehnička: prikupljanje, obrada i dugotrajno čuvanje elektroničkih informacija, stvaranje kooperativnih informacijskih usluga, tehnologija zaštite gradiva i slično. Druga su pitanja koja nas povezuju više načelna i mogli bismo reći strateška: politika i uloga informacijskih ustanova u suvremenom društvu, nove potrebe i očekivanja korisnika itd. Nadalje, aktualna potreba za stvaranjem jedinstvene informacijske mreže svih srodnih ustanova (arhivi, muzeji, knjižnice) omogućila bi lakšu i bržu dostupnost informacija o arhivskome gradivu gdje god se ono čuva. No, zbog nedostatne organiziranosti, a dijelom i zbog nedovoljne tehnološke infrastrukture, u Hrvatskoj taj proces još nije zaživio. Jedan je od zasebnih pokušaja u tom smjeru i rad na Registru arhivskih fondova i zbirki RH, koji se vodi u Hrvatskome državnome arhivu. Inače, odnedavno je objedinjena arhivska i knjižnična služba u Kanadi, a u nekoliko europskih zemalja već djeluju zajednička vijeća koja u informacijskom smislu upravljaju mrežama arhivskih i bibliotečnih ustanova.

Možete li nam nešto više reći o slučaju rukopisa Vesne Parun i slične privatne dokumentacije, koja se također čuva u Arhivu?

— HDA je u nekoliko navrata od Vesne Parun, naše ugledne spisateljice i pjesnikinje, preuzeo određene cjeline rukopisa i druge osobne dokumentacije. HDA, a i drugi arhivi u sustavu državnih arhiva, naime, ne prikupljaju samo javno arhivsko gradivo, nego i gradivo istaknutih pojedinaca, obitelji i privatnih organizacija te su dužni očitovati se kada im takav tip gradiva bude ponuđen. Tako se u HDA danas čuva i obrađuje više od dvjesto privatnih i obiteljskih arhivskih fondova 20. stoljeća, koji bi u većini slučajeva propali da ih arhiv nije preuzeo. Naime, zbog različitih povijesnih i društvenih okolnosti u nas se nije razvila tradicija osnivanja i djelovanja tzv. specijalnih arhiva (sveučilišnih, književnih, arhiva raznih struka i djelatnosti i sl.). Stoga su i te vrste gradiva najčešće preuzimane u državnim arhivima, iako su oni ponajprije dužni skrbiti se za arhivsko gradivo administracije.

Kakva je tradicija, a kakve su nove tendencije u nacionalnim državnim arhivima u svijetu?

— Na primjeru nacionalnih državnih arhiva najbolje se vide neke vrlo važne težnje u suvremenoj arhivistici i konceptu arhiva kao ustanova. Arhivi tradicionalno prikupljaju, sređuju i daju na uporabu arhivsko gradivo i po tome se na neki način smatraju čuvarima baštine i memorije društva. U posljednjih deset do dvadeset godina u razvijenijim arhivskim službama izražen je pomak od toga kustodijalnog koncepta arhiva prema tzv. postkustodijalnom konceptu, u kojem arhivi ne djeluju samo kao čuvari gradiva nego i kao informacijski posrednici i ustanove koje drugima pružaju stručnu potporu u upravljanju njihovim informacijskim resursima. Arhivi su svjesni da će svoju misiju najbolje i najpotpunije ispuniti ako stvaraoci i drugi imaoci gradiva dobro odrade svoj dio posla, ako se informacijskim resursima u društvu u cjelini dobro i sustavno upravlja i ako su informacije dostupne. Zato svoju aktivnost sve više usmjeravaju prema van, prema stvaraocima i korisnicima, pružajući im potporu i nastojeći unaprijediti politiku i norme u upravljanju dokumentacijom.

Kakve prednosti donosi korisnicima informatizacija državnih arhiva i u kojim je zemljama najviše napredovala?

— Zbog sve većeg zanimanja za arhivsko gradivo raste broj korisnika (korisničkih skupina) u arhivima, a teme istraživanja sve su raznovrsnije. Potražnja za arhivskim informacijama potiče arhive da tradicionalne usluge sadržajem, oblikom i tehnologijom prilagode zahtjevima informacijskoga društva. Oslanjajući se na tehnološki razvoj, informacijsko je društvo omogućilo stvaranje komunikacijskih sustava u službi opsežnijeg i bržeg protoka informacija. U svjetlu tih korjenitih promjena od arhiva se očekuje da omoguće što bržu i lakšu dostupnost pohranjenih informacija o kojima skrbe. Svaki bi suvremeni arhiv trebao izgraditi učinkovit informacijski sustav (vodiči, obavijesna pomagala, evidencije), koji bi postao dio nacionalne arhivske mreže. Izgradnja toga sustava u hrvatskim prilikama mogla bi započeti stvaranjem mrežne stranice svakoga državnoga arhiva, a nastavila bi se usklađivanjem njihovih sadržaja. U sklopu zadaće objedinjavanja svih podataka o arhivima i arhivskom gradivu, HDA će u budućnosti nastojati na izgradnji nacionalne mreže (portal, direktorij, registar). Općenito se može reći da je informatizacija arhiva najviše napredovala u onim sredinama gdje su arhivi najranije bili prisiljeni preuzimati elektroničko gradivo. Da bi to mogli, arhivi su morali razviti i implementirati primjerene sustave i tehnologiju, obično i organizirati posebne digitalne arhive. Razina je informatiziranosti državnih arhiva, dakle, odraz informatiziranosti same državne uprave. Dobar primjer pružaju nam skandinavske zemlje, Nizozemska i Australija.

Kako postići ravnotežu između zaštite privatnosti i javnosti podataka?

— Zaštita privatnosti i pravo javnosti na pristup informacijama dva su donekle suprotstavljena načela koje svako demokratsko društvo nastoji ostvariti. Riječ je naime o svojevrsnu globalnom problemu koji čine propisi koji reguliraju pravo na dostupnost (u smislu prava na informacije) i pravo na zaštitu podataka (u smislu zaštite osobnih i nacionalnih interesa). Iako obje skupine propisa nastoje odgovoriti na demokratske zahtjeve društva, paradoks je u nesuglasju njihovih namjera. Budući da je arhivsko gradivo po naravi javno, obje skupine propisa primjenjuju se i na njegovu primjenu. Definirati i postići ravnotežu nikada nije lako, niti je to moguće jednim propisom ili samim usvajanjem politike, ma kakva ona bila. Problem u osnovi možemo podijeliti na tri razine. Nužni su točni i pomno odmjereni pravni propisi, jer riječ je o osnovnim ljudskim pravima. S druge strane, kakvi god bili propisi, oni se primjenjuju uvijek u određenim uvjetima i situacijama, pa su vrlo bitni razvijenost kulture te navika i senzibi liziranost javnosti i pojedinaca za ta pitanja. Osobitu važnost ima i nešto što u nas najčešće nedostaje, a to je eksplicitno označavanje javnosti ili povjerljivosti dokumenta ili podatka u okviru redovitih postupaka s jedinicama dokumentacije. Kad bi se za jedinice dokumentacije, čim nastanu ili budu zaprimljene u dokumentacijski sustav, navelo postoje li za njih i kakva ograničenja, te koji je pravni temelj za to, bilo bi mnogo manje nejasnoća i nesporazuma. U Hrvatskoj su općim arhivskim zakonom propisani rokovi dostupnosti, no oni nisu dovoljno razrađeni i u konačnici svode se na diskrecijsko pravo arhiva, tj. povjerenstva koje o tome odlučuje, a svaki se takav zahtjev razmatra zasebno. Bolja rješenja toga problema i u Hrvatskoj zahtijevaju šire zakonodavne zahvate koji će biti na tragu propisa u Europskoj Uniji. Svakako, u proces boljega zakonskog reguliranja tih pitanja morat će se uključiti i arhivska struka.

Kakva je situacija s arhivima tajnih službi?

— Po naravi posla sigurnosne službe redovito više paze na rukovanje svojom dokumentacijom pa je u cjelini i razina upravljanja i zaštite viša. No, iz istoga su razloga i dostupnost i mogućnost uvida u to gradivo ograničeni. Riječ je obično o klasificiranom gradivu. U slučaju tih arhiva čini mi se najvažnijim osigurati da se njima ne manipulira i da se njima ne koristi u svrhe radi kojih nisu nastali. Inače, u HDA se čuva dio gradiva bivše Službe državne sigurnosti.

Koji su vam preostali dislocirani odjeli? Kako oni funkcioniraju i kako zamišljate njihovu budućnost?

— Arhiv trenutno djeluje na sedam lokacija u Zagrebu i široj okolici (dvorci Slavetić i Januševac). Neki od tih objekata upotrebljavaju se isključivo iz nužde, jer nemamo gdje smjestiti sve gradivo koje smo dužni preuzeti. Kada uredimo prostor koji nam je Vlada dodijelila u Kerestincu, moći ćemo onamo premjestiti gradivo iz dislociranih spremišta u kojima su uvjeti čuvanja više loši nego prihvatljivi.

Treba li Hrvatskoj poseban fonoarhiv?

— Hrvatskoj treba dobar i dugoročno održiv sustav za zaštitu zvučnih zapisa. Što se toga tiče, vrlo je važno uočiti da je u slučaju zvučnih zapisa riječ o dvije vrlo različite kategorije: jedno su glazbena djela zabilježena u obliku zvučnog zapisa, a nešto sasvim drugo zvučni zapis npr. saborskih sjednica, sastanaka ili jednostavno razgovora. U drugom slučaju riječ je o klasičnom arhivskom gradivu, samo što je primijenjena druga tehnologija zapisivanja. Sama tehnologija ne mijenja smisao i narav zapisa i zvučni zapis saborske sjednice neće samo zato prestati biti dijelom dokumentacije i arhivskog fonda Sabora. Ovu vrstu zvučnih zapisa preuzimaju i za nju se brinu mjerodavni državni arhivi. Na koji će se način institucionalno riješiti sustavna zaštita glazbenih i drugih sličnih zvučnih zapisa, čini se da je još uvijek otvoreno pitanje, ponajviše zbog nedostatka pravnoga okvira. Naime, takva vrsta fonogradiva na lokalnim i nacionalnim razinama redovito se prikuplja, čuva i obrađuje u posebnim samostalnim ustanovama — fonoarhivima tj. fonotekama, a ponekad i u zasebnim odjelima nacionalnih knjižnica.

Jeste li zadovoljni novim prostorom u bivšoj vojarni Kerestinec?

— Veoma smo zadovoljni, osobito lokacijom kao cjelinom i činjenicom da je pitanje mogućnosti gradnje novoga objekta pokrenuto nakon trideset godina. Ministar kulture Božo Biškupić bio je dobro upućen u probleme i potrebe središnjega državnoga arhiva za prostorom te se i osobno zauzeo da HDA dobije veći dio zemljišta i objekata bivše vojarne u Kerestincu. Dodjelom toga prostora na uporabu Arhivu stvoren je osnovni preduvjet za uređenje spremišnoga prostora koji je HDA trenutno prijeko potreban za obavljanje osnovne djelatnosti. Lokacija je prikladna i za dugoročno osiguranje spremišnog i radnog prostora za HDA, odnosno za gradnju novoga arhivskoga objekta. Naime, zgrade koje se sada tamo nalaze su, jasno, vojne namjene i stoga razmjerno ograničene kvalitete i iskoristivosti za potrebe arhiva.

Kako zamišljate novu zgradu HDA? Koliko bi ona koštala?

— Arhiv već više od trideset godina traži trajno i dugoročno rješenje svojih potreba za spremišnim i drugim prostorom koji mu je potreban za rad. U tom je smislu u više navrata predlagana i planirana i izgradnja potpuno nove zgrade, u kojoj bi se objedinile sve funkcije arhiva. Kada nam je dodijeljen prostor u Kerestincu, a kako raniji prijedlozi za utvrđivanjem i dodjelom pogodne lokacije za gradnju novog arhiva nisu dali konkretnih rezultata, smatrali smo nužnim prilagoditi koncepciju nove zgrade. U tijeku je izrada studije koja će odgovoriti na još otvorena pitanja i dati konkretniji prijedlog. S obzirom na to, smatramo primjerenim i realnim koncipirati arhiv na dvjema glavnim lokacijama: sadašnjoj na Marulićevu trgu i budućoj u Kerestincu, umjesto jedne nove zgrade za cjelokupnu djelatnost arhiva. Taj pristup nije ništa neobično i možemo ga naći i u mnogim drugim zemljama. Dvije su velike prednosti koje iz toga proizlaze: s jedne strane maksimalno se štite dosadašnja, ne mala, ulaganja u postojeću zgradu i njezinu prilagodbu potrebama arhiva i omogućuje etapna izgradnja i uređenje drugog potrebnog prostora, a s druge strane zadržavaju se neupitne prednosti zgrade i same lokacije na Marulićevu trgu. Mislim da je više nego razložno u zgradi zadržati korisničku službu i čitaonicu arhiva, upravu i službe koje su vezane uz rad s korisnicima te starije i drugo gradivo koje se najviše upotrebljava (povijesno gradivo). Kerestinec, kao druga glavna lokacija arhiva, može dobro pokriti ono što nam nedostaje na Marulićevu trgu, a to su u prvom redu suvremena spremišta, prostor za obradu gradiva i za rad nekih tehničkih službi arhiva.

Razgovarao Zlatko Vidačković

Životopis – Stjepan Ćosić

Rođen u Makarskoj 1964. Na Filozofskom fakultetu u Zadru studirao i diplomirao povijest i sociologiju (1988). U Državnome arhivu u Dubrovniku, kao arhivist, bavio se novovjekovnim arhivskim gradivom Dubrovačke Republike i gradivom 19. stoljeća. U Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku radio je od 1995. kao asistent i znanstveni suradnik. Magistrirao (1994) i doktorirao (1998) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2003. ravnatelj je Hrvatskoga državnoga arhiva u Zagrebu. Baveći se znanstvenim i arhivističkim radom upoznao se sa fondovima mnogih domaćih i stranih arhiva i knjižnica. U historiografskom radu zaokuplja ga širok raspon tema iz političke, kulturne, intelektualne i demografske povijesti Dubrovnika, Dalmacije i Hrvatske od 18. do 20. stoljeća. Autor je dviju knjiga (Dubrovnik nakon pada Republike, Dubrovačka vlastela između roda i države) i tridesetak znanstvenih radova u časopisima i zbornicima. Uredio je brojna izdanja Zavoda HAZU u Dubrovniku, Matice hrvatske i Hrvatskoga državnoga arhiva, a član je uredništva časopisâ »Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku«, »Dubrovnik Annals«, »Dubrovnik« i »Arhivski vjesnik«. Kao predavač aktivan je na poslijediplomskom studiju povijesti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu te u dodiplomskoj nastavi povijesti na Hrvatskim studijima.