Nježni muški roman

Nježni muški roman

Krešimir Pintarić, Ljubav je sve, Profil, Zagreb, 2005.

»Sretna ljubav. Zar je to normalno, zar je to ozbiljno, zar je to korisno — što svijet ima od dvoje ljudi koji svijeta ne vide?« To je početak pjesme Sretna ljubav Wislawe Szymborske, kojom se Pintarić efektno poslužio da uvede čitatelja u roman o dvoje ljudi koji u današnjoj, suvremenoj hrvatskoj državi i društvu žive život ispunjen — ljubavlju. Vezu tih dvoje, čak neimenovanih, ljudi pratimo od nekog trenutka kad je ona već dovoljno dugotrajna, stabilna i čvrsta. U tu nas stabilnost na samu početku uvjerava odupiranje likova zahtjevima vlastitih roditelja da tu vezu napokon pretvore u formalni brak; no kako pripovijedanje napreduje, u toj vezi dešifriramo više obilježja idealnoga braka nego u nekoj potpisom formaliziranoj zajednici. Događaji i doživljaji teku uglavnom na razini njihova zajedničkog postojanja, gotovo uvijek u njihovu stanu, ili na mjestima izvan stana na koja odlaze zajedno; u rijetkim epizodama gdje je muški pripovjedač sam jako se osjeća odsutnost njegove žene.

Što smrdi iz frižidera?

Roman se sadržajno nastavlja na nekoliko priča, s istim likovima i istog ozračja, iz Pintarićeve prozne zbirke Rebeka mrzi kad kokoši trče bez glave (iz koje treba prenijeti antologijsku repliku iz jedne svađice istih ovih partnera: »Reagiraš na mene kao Rade Končar na ustaše!«). Bračne priče u toj zbirci čak su i malo žešće nego epizode iz romana, u tim se zgodama par još usklađuje, sinkronizira; da bi u romanu glavni lik i njegova žena već bili zatečeni u kolotečini izvjesne zajedničke svakodnevice, iako još u prvim njezinim fazama (recimo, još nemaju djece). Zbog takve koncepcije romana: niza epizoda iz zajedničkog života, neki su kritičari Pintarićevu djelu čak nijekali obilježja romana, drugi su pak zamjerali izostanak sukoba ili neke ozbiljnije krize među likovima, ukratko, nije im sjela odsutnost novodobnih ili novoknjiževnih stereotipa. To je, čini se, pravo prokletstvo nekolicine nesvrstanih mladih hrvatskih pisaca: ako ih se ne može smjestiti u neku od poznatih ladica, to im se pripisuje kao nedostatak! Jer, Pintarićevi likovi prolaze kroz obične i svakodnevne životne situacije. Nalazeći ljepotu u malim stvarima, i smisao života u detaljima, oni se u svom svijetu izvrsno snalaze, iako zbivanja oko sebe jako dobro zapažaju, razmjenjujući o njima dojmove, komentare i, prije svega, osjećaje. Nekoliko tipičnih muško–ženskih slabosti, recimo, njegova prema nogometu ili prema vrhunskoj glazbenoj liniji, i njezina prema shoppingu, polazišta su za izvrsno složene dijaloge, kao uostalom i motivi seksa, hrane, različitih glazbenih ukusa ili iznenadnog smrada iz frižidera kojemu nikako ne mogu pronaći uzrok.

Normalno o normalnim ljudima

U dijalozima je čarolija ovog romana, u krasnim, nježnim, muško–ženskim dijalozima koji obično završavaju sa »ubit ću te«, ili u blažoj varijanti sa »ti si totalno lud«. Gotovo ništa o likovima ne znamo izvan njihova zajedničkog bivstvovanja, ne znamo od čega žive, koji posao rade, ništa ih suvišno ne profilira izvan njihova postojanja kao dva pola jednoga bića, stopljena do te mjere da će jedno drugom izračunati koliko je ukupno vremena ona pred njim kopala nos, a on pred njom prdio, ili će se pak slatko posvađati nakon što na televiziji čuju kako sestra Bernardica izjednačava silovatelje s uživaocima marihuane. Roman je ipak pisan iz muške vizure, pa će tako on njoj uputiti i ovakve riječi: »Ljubavi, u ovom trenutku, kao i u većini trenutaka, od mene možeš dobiti samo obožavanje«, a na samu će kraju, kada čitatelj već počinje zavidjeti likovima na »tom nečem što oni imaju«, on, razmišljajući o trenutku kad će jedno od njih dvoje umrijeti, pomisliti i ovo: »Prije nego se to dogodi, čovjek se samo može nadati da mu je ostalo još uvijek dovoljno vremena i sreće da osjeti i doživi nešto lijepo. Nešto što će mu dati snage da preživi sva sranja.« Ovaj je Pintarićev roman, osjećam to, posvećen generacijama normalnih i normalno zaljubljenih ljudi koji su se posljednjih godina morali gotovo skrivati, zato jer ne pate od PTSP–a, ne slušaju narodnjake, nije im cilj doći u Big Brother, i ne uklapaju se u šablone koje pokušavaju nametnuti šareni magazini i TV–emisije o glamouru. Roman je veliko ohrabrenje svima koji još vjeruju da su i književnost i život mogući i bez krvi, rata, nasilja, vulgarnosti, politike, nepismenosti, gluposti, i drugih pornografskih polutanata naše svakodnevice. I još nešto: iako je nestvarno nježan, ovaj je roman nevjerojatno muški, ali nije nimalo macho. Otkriva potisnute i u javnosti odnosno književnosti gotovo nepoželjne muške osobine. Ta koji bi domaći macho pisac svome muškom liku dopustio da cijelo jedno poglavlje njeguje bolesnu ženu, i završi ga rečenicom: »Poljubio sam je i otišao u kuhinju«?

Davor Šišović