Neobična izložba

Neobična izložba

Umjetnica je svjesna da je slikarstvo, kao uostalom i sve drugo, izgurano iz središta, i na rubnim pozicijama afirmativno se koristi odrednicama nekih drugih medija

Danas, početkom 21. stoljeća, tehnološki je razvoj izazvao multimedijsku kakofoniju, prezasićenost, buku u komunikacijskim kanalima, nesnalaženje i uglavnom nerazumijevanje medijske hiperprodukcije, koju uz ostalo pospješuje novac, relativno laka primjena raznih tehnoloških pomagala i manja potrošnja vremena zbog tih procesa. Svijet iluzije, usporedni, virtualni svijet — simulakrum — potisnuo je dobrano u stranu stvarni svijet kojega je zapravo samo dio, i postao sinkroni sustav koji se stalno širi i ubrzava bez obzira na posljedice koje ta računalna globalizacija neizbježno donosi. Tako umjetničke (primjerice, slikarstvo) i komunikacijske discipline postaju mreža u koju smo uronjeni i samo su dio globalnoga verbo–audio–vizualnoga sustava koji funkcionira prema zakonitostima izvan ljudske mjere, odnosno tu mjeru svakodnevno preispituje i proširuje. Velika iluzija, iako je segmentirana, toliko je zavodljiva i uvjerljiva u područjima svjesnog i nesvjesnog te se svakodnevno akumulira u našem pojmovno–vizualnom iskustvu i specijalizira ga za različite informacije. Mlada slikarica Diana Šimek dijete je fotografske i računalne revolucije, o čemu svjedoči i izložba Neobičan dan u Galeriji Matice hrvatske, kao i prethodna izložba Future, gdje se izravno koristila računalom u procesu nastanka slika. Umjetnica je svjesna da je slikarstvo, kao uostalom i sve drugo, izgurano iz središta, i na rubnim pozicijama afirmativno se koristi odrednicama nekih drugih medija: fotografije, poetikom letrizma, kao i intenzivnim računalnim kontrasno organiziranim bojama. Izložba u obliku autobiografskog dnevnika i fotoalbuma pokazuje proces mladenačkog zrenja, uz dozu analitičkog duha i introspekcije, zapravo je posveta mladosti. Ravnomjerne kompozicije nastale su metodom kolaža, samo što je u ovim primjerima sve naslikano i ispisano: projicirane fotografije ženskih likova, bijele trake sa slovima i geometrijski postavljene, ritmičke obojene plohe. Preslagivanjem tih triju elemenata dobivene su zanimljive kombinacije. Verbalno–vizualna forma umnožena je, racionalno filtrirana, te su mladenačko vrenje, preispitivanja i emotivne note ohlađene i sublimirane u jedan nevini eros u ja–formi i prikazima najboljih prijateljica. No, naizgled bezbrižna idila redefinirana je na četiri slike na kojima tragovi krvi na licu — poput brazgotine — i šifrirani znakovi, ukazuju na dublje ljudske nagone ljubavi i smrti, narušavajući brižljivo složenu predodžbu.

Željko Marciuš