Naznake jasne koncepcije

Naznake jasne koncepcije

Predstave Eugenija Barbe, Krystiana Lupe, Pippa Delbona i Alvisa Hermanisa model su onoga što bi Festival svjetskog kazališta želio biti

Nakon dobrih i loših iskustava s prethodna dva izdanja Festivala svjetskog kazališta, treći je očekivan kao neka vrsta provjere koncepta prema kojem bi se Zagreb upisao na kulturnu kartu Europe, dobio kulturnu jesen kakvu imaju i druge svjetske metropole, te kako bi se ovdašnja publika upoznala s majstorima i šegrtima svjetskog kazališta. Član izborničkog tima, Ivica Buljan, o posljednjem govori kao o prosvjetiteljskoj ulozi festivala, pritom misleći na sve one kazalištarce svjetske slave i značenja koji do Zagreba nikako da stignu, iako su nerijetko u susjedstvu. Prosvjetiteljski duh jest zagrebačkoj, ali i hrvatskoj publici, jer gledalište se na nekim od predstava na Festivalu doista doima kao svehrvatska kazališna konvencija, ponudio gostovanja koja se ne propuštaju, a neka od njih i ne zaboravljaju. S druge strane, Festival svjetskoga kazališta bilježio je do ove godine i prevelik broj promašaja, čuvenih autorskih i redateljskih imena, ali i onih koji su tek u trenutačnom trendu i kojih se, nakon što moda prođe, više nitko neće sjećati. Tako je i sama koncepcija selekcije bila problematična i nejasna, jer ukoliko je već festival rođen iz duha prosvjetiteljstva, tada tu nema previše mjesta za eksperimente, dok s druge strane, ako je festival eksperimentalan, tada si ne može dopustiti autore čije je osnovna programska i umjetnička odrednica klasika, u svakom smislu. Drugim riječima, ukoliko Festival svjetskog kazališta želi biti tek festival provjerenih vrijednosti, tada njegovu svrhu ispunjava samo selekcija koju čine zaista jedino produkcije uglednih majstora. Ukoliko je pak koncept raznorodniji, tada je teško govoriti, hvaliti se ili čak i podizati vlastiti rejting i, posljedično, financijsku konstrukciju, nezadovoljenom kulturnom potrebom općeg smjera, prosvjetiteljstvom, obveznom lektirom koja je slučajno zaobišla baš naše prostore i sličnim brzopoteznim argumentima.

Pokušaj programirana ekscesa

Upravo zbog svega toga, treće izdanje Festivala svjetskog kazališta pokazalo se dosljednim u većoj mjeri od prethodnih, iako ni ono nije bilo bez nepotrebnih pokušaja izazivanja programiranih estetskih ekscesa. U takve prije svega ulazi svečano otvaranje sa Zagrebačkim dječacima i Letom 3, dvije posve sigurno disparatne pojave na hrvatskom izvođačkom nebu. O konceptu takva spoja može se raspravljati, najprije kao o britku odgovoru novog, istočnjačkog i ruralnog, vizualnog identiteta riječkih rock eksperimentatora na pokušaj oponašanja navodno kulturnoga civilizacijskog dosega Mozart–kugli i njihova glazbenog pandana Bečkih dječaka. No, otvaranje je ionako bilo popratni program, dok je Dragan Živadinov i njegov informance bio dio punopravne selekcije, a gotovo je sve prisutne iznenadio odustajanjem od strukture predavačkoga nastupa i igre sa znanošću. Umjesto inkorporiranja i, recimo, nadopunjavanja znanstvenih činjenica umjetničkom poentom, Živadinov se ovaj put u Zagrebu predstavio veselijom stranom, čime je možda pokazao svoje pravo zabavljačko lice, no time je i odbacio dobar dio legende koju, činilo se dosad, tako sustavno gradi.

Četiri redateljske poetike

Ostatak programa, ukoliko se predstave Eugenija Barbe, Krystiana Lupe, Pippa Delbona i Alvisa Hermanisa, doduše posljednjeg u nešto manjoj mjeri, mogu zvati ostatkom programa, model je upravo onoga što bi Festival svjetskog kazališta želio biti. Iako je riječ nominalno o samo četiri projekta, oni popunjavaju prostor između autorske potrage Eurokaza i domaćega dramskog kazališta uklopljena u institucije ili pak ostavljena da u podstanarstvu sanja institucijsku sigurnost i u međuvremenu propituje vlastito otpadništvo, socijalno i umjetničko. Naime, spomenuta četvorica redatelja čine spektar koji si je ovaj festival sam nametnuo: Barba zastupa gotovo povijesnu avangardu, čega je i sam bolno svjestan, iako ne odustaje, Lupa kvalitetnu nadgradnju klasičnoga dramskog kazališta, Delbono je autohtoni suvremeni primjer ustrajavanja na Barbinim principima do krajnjih granica, dok je Hermanis socijalno osviješten redatelj koji, možda upravo zbog svoje mladosti, umjesto izgrađena sustava ima širom otvorene oči i inteligenciju.

Od tišine do rike

Između njihovih predstava može se povući nekoliko različitih paralela i spona, jer Lupa i Hermanis funkcioniraju unutar institucionalnih kazališnih kuća, koje nude repertoarne zadanosti, ali i određenu sigurnost, dok su s druge strane Barba i Delbono voditelji vlastitih kompanija koje funkcioniraju prema načelu zgusnuta svakodnevnog suživota i, donekle, kolektivnog identiteta. Organizacijska razlika vidljiva je i u poetici, točnije i na samoj sceni, jer je Delbono ujedno i neskriveni meštar ceremonije svoje predstave, dok je Barba također prisutan, ali u poziciji gledatelja i, navodno, skrivena dirigenta. No, čak i više od tog formalnog detalja, o drukčijim ulogama redateljskih osobnosti između navedena četiri primjera, točnije četiri para primjera, jer je riječ o redateljima s kojima se ovdašnja publika tek upoznaje, govori tematika njihovih radova. S formalne strane, najjednostavniji je Hermanisov potez istodobna odgovora na nekoliko trendovskih zadanosti: dokumentarizam u kazalištu, koji nije nepovezan s pojavom televizijskih reality show–programa, i socijalnu osjetljivost za odbačene i zaboravljene — umirovljenike. No, Hermanis ostaje u granicama jednostavna koncepta, koji govori sam za sebe i humorom i tragedijom, dok Delbono nimalo dokumentarno nego gotovo kičasto rasipno nudi lepezu zvuka i slike: od tišine do rike pobunjena života u slavu života sama, sa svim ograničenjima i traumama, od osobnih do kolektivnih. S takvom spektakularnošću nimalo spektakularnog, u konačnici se nisu mogli nositi ni Lupino fino dramaturško tkanje ni ustrajnost Barbe i njegova ansambla, koliko god prvi bio pokazatelj smjera, a drugi primjer da je kazalište zvanje, a ne tek zanimanje.

Igor Ružić