NAŠ ČOVJEK U SALZBURGU

Ovogodišnju srednjoeuropsku nagradu Vilenica dobit će austrijski publicist i pisac Karl–Markus Gauß, veliki promotor manje poznatih literatura Srednje Europe. Njegovi izvorni tekstovi o Miroslavu Krleži već su prije desetljeća toga hrvatskoga pisca na njemačkome jezičnom govornom području postavili na ono mjesto koje mu dugo nisu mogle dati akademske rasprave i sveučilišne studije. Na mjestu koje nije samo reprezentativno za neku nacionalnu književnost, nego je prostor literarne moći i izvornosti. No, moj prijatelj Karl–Markus Gauß nije zanimljiv samo zato što je tražio i našao manje poznate ili zaboravljene autore jugoistočne Europe, važan je zato što je jedan od rijetkih europskih pisaca i esejista čije knjige i članci bez posebnih teškoća prelaze nevidljive granice između Istoka i Zapada, one granice koje ni pad Berlinskoga zida a ni veliki bum proširenjem Europske Unije na istočne pokrajine još nisu izbrisali. Njegova misao i njegovo pisanje suvereno su ih prelazili već tada kad je zamisao o udruženom europskome Zapadu i Istoku bila još literarna sanjarija i politička utopija. I to zato što njegov svijet nije bio i nije samo Salzburg, gdje živi, piše i uređuje časopis »Literatur und Kritik«, nije samo Austrija, gdje ga zbog njegova kritičkoga i ironičkoga pisanja jedni vole, a drugi mrze, svi jednakom strašću, a također nije ni samo svijet velikih europskih gradova, gdje njegove oglede i članke objavljuju najvažniji časopisi. Njegove knjige Crnilo je gorko, Literarni portreti iz Barbarope i Uništenje Srednje Europe već su ga odavno profilirali kao autora koji se ne obazire na geografska i povijesna, ideološka i kulturna ograničenja, kojega bez obzira na granice i razlike zanimaju literarna vrijednost i uzbudljivost, povijesni i društveni paradoks, punoća povijesti i pojedinčeva ljudskoga života u njoj. Karl–Markus Gauß svojim je publicističkim tekstovima, a u posljednje vrijeme ponajprije putopisima, jednako doma na Istoku i Zapadu, jednako u velikim središtima blagostanja i kulturne industrije kao i na europskim periferijama, gdje žive ne samo prezrene i marginalizirane etničke i kulturne skupine nego i odbačeni, poniženi i uvrijeđeni ljudi. Knjige Izumirući Europljani i Jelci pasa iz Svinice mnogo su više negoli putopisi, pred nas postavljaju pitanja o samome smislu takozvanoga europejstva, njegova kulturnoga samozadovoljstva, zajedno sa sveeuropskim blebetanjem. Karl–Markus Gauß pravo na različitost shvaća ozbiljno, pred našim se očima nižu istinite zgode i zablude europske povijesti i njezinih posljedica u današnjem vremenu, njegov sluh za etničke skupine, koje nestaju s europskog kulturnog zemljovida, i osjećaj za život svakovrsnih marginalaca, čine barem u literaturi Europu onim što bi u zbilji morala biti. Nije slučajnost da je već u osamdesetim godinama antologiju tekstova iz Srednje i Istočne Europe kao urednik naslovio: Knjiga robova. Veliku pozornost u Europi pobudila je njegova knjiga Europska abeceda, koja je pravi priručnik za skeptične Europljane. Ne za euroskeptike, koji su se europskome udruživanju suprotstavili iz uskih nacionalnih horizonata ili različitih egoističkih sklonosti i predrasuda, nego za skeptične ljude, koji su upravo zbog toga što su skeptični, Europljani, to znači europski intelektualci. Europa govori mnogo jezika, ali ono što pri tome dolazi na vidjelo često je govorkanje — odličan šatrovački govor, uzvišeno naklapanje o kulturnome poslanstvu i humanističkim vrednotama. A Karl–Markus Gauß prati korijene riječi i pojmova, provjerava njihovo dvostruko dno i sondira njihovdoseg. Europa je za Karla–Markusa Gaußa stranija i punija proturječja nego što to slute oni koji neprestano govore o njoj. Njegov skepticizam, koji po mojemu mišljenju nije kulturni pesimizam, kako misle neki, nije ništa drugo nego intelektualna oštrina, koja se ne obazire na predrasude i kulturne stereotipe. U njemu je oštrina ljudske pogođenosti i otvorenosti, to je i ironija te gdjekad i sarkazam, književne kvalitete koje su od nekada doma u Srednjoj Europi. Karl–Markus Gauß pisac je skepse i ironije, prema ograničenim i oholim ljudima, začahurenima u vlastita samozadovoljstva, podrugljiv je, njegovi su paradoksi duhoviti, pokatkad čak zabavni. Ali je također realan: europski svijet, o kojemu govori, nije literarna pokrajina, to je svijet stvarnih sukoba i proturječja. To je svijet u kojemu je ideološko dvadeseto stoljeće pustilo duboke tragove i taloge u mišljenju suvremenih stanovnika Europe. Njegovo poznato upozorenje prigodom pridruživanja novih članica, koje govori o dvama razredima u kojima putujemo na tome putu, bilo je dublja poruka o ekonomskoj, političkoj i kulturnoj stvarnosti Europe, na svaki način dublja i istinitija nego što su bile uznosite riječi političara o Staroj i Novoj Europi. Njegovi putopisi iz europskih periferija, gdje ljudi žive daleko od blistavih prijestolnica, često u neimaštini, često s traumama prošlosti i strahovima sadašnjosti, sa svojim arhaičnim nazorima o svijetu, a još češće u konfliktnom odnosu prema svojoj okolini, ti su putopisi tekstovi osjetljiva autora koji je svjestan da je život, parafraziramo li Kunderu, drugdje, bolje rečeno također drugdje. Također na margini, u europskim zabitima, kamo ne seže pogled Beča ili Bruxellesa, ali seže literarni i ljudski senzor osjetljiva promišljatelja i zapisivača kakav je Karl–Markus Gauß. Uza sve velike deklaracije i manjinske organizacije morao je doći pisac, putopisac, esejist kako bi europsku javnost upozorio na umiruće manjine, o kojima većina ljudi uopće još nije čula, na Aromune, Lužičke Srbe, sarajevske Sefarde i kočevske Nijemce. Da, upozorio je također nas, kojima se čini da imamo sluha za manjine kada govorimo o Slovencima u Trstu, u Koruškoj ili u Porabju koji se volimo pohvaliti kako naši Talijani i Mađari imaju najsređenije prilike za kulturni razvoj — i nas je Karl–Markus Gauß morao podsjetiti da je ovdje nestala stara etnija Kočevjara sa svojim jezikom, narodnim običajima, s višestoljetnim suživotom s većinskim slovenskim stanovništvom. Najprije su bili žrtve nacističkoga kulturnoga reorganiziranja, preseljavanja u tom dijelu svijeta, a poslije u jugoslavenskoj diktaturi žrtve pomanjkanja sluha za sve što je drukčije i različitije. Velika većina među njima u nas je bila smatrana krivom bez svake krivice. Kao što su nestali banatski Nijemci, o kojima autor ne piše. On je, naime, potomak te nestale etnije.

Karl–Markus Gauß prigodom je petnaeste obljetnice uređivanja časopisa »Literatur und Kritik«, koji izlazi u Salzburgu, napisao da taj časopis nije njegova »Baklja«. Mislio je dakako na uspredbu sa znamenitim časopisom, što ga je na početku dvadesetoga stoljeća izdavao Karl Kraus. I ako Literatur und Kritik stvarno nije Baklja, uz pisanje Karla–Markusa Gaußa teško je izbjeći podsjećanje na nemirnoga i sarkastičnoga pisca, koji je svojom satirom i svojom »Bakljom« svijetlio posljednjim godinama svijeta u kojemu su naši preci živjeli zajedno u dobru i u zlu. Na prijelomu novoga stoljeća, kad ponovno započinjemo živjeti zajedno, taj je dio Europe dobio novoga mislioca i pisca, koji možda nije tako jedak kao što je bio Karl Kraus, ali je zato oštra optika njegova razuma i lucidna ironija njegova literarnog stila nešto što u novim okolnostima jednakom snagom raskrinkava prazni pragmatizam novoga doba, njegovo licemjerje i samozadovoljstvo.

Drago Jančar

Sa slovenskoga prevela Mirjana Hećimović