LAKO ZAPALJIVO

LAKO ZAPALJIVO

»Ovaj album nastao je za vrijeme posljednje predsjedničke utrke. Bili smo bijesni i frustrirani. Svijet oko nas mirno je koračao prema paklu. Skladbe koje sam pisao bile su poziv na buđenje, barem meni samu, ako nikom drugom. Sve što sam čitao, slušao i gledao bilo je obojeno snažnim apokaliptičnim tonovima«, opisao je Chris Eckman, vođa američkog sastava The Walkabouts, nastanak glazbe s njihova novog albuma, Acetylene. Sirov, glasan i izravan, baš u skladu s tim riječima, bio je nastup Walkaboutsa u punom zagrebačkom KSET-u. Već uvodni trio skladbi — Fuck Your Fear, Coming Up For Air i Devil In The Details, baš onako kako počinje i sam album, pokazao je da, sukladno promjeni raspoloženja, tu nema mjesta tišoj, poetičnijoj glazbi na koju nas je sastav navikao. Da je početak devedesetih, osam puta ponovljeni, uvodni teški riff početne skladbe i trešteći neizglađeni gitarski zvuk odmah bismo nazvali grungeom. Ne posve čudno, s obzirom da The Walkabouts dolaze iz Seattlea i da su, u to doba, izvodili glasnu sirovu glazbu. Bez obzira na to što su poslije dobro zagazili u američke korijene i proslavili se (Nicku Caveu srodnim) baladama u cinemascope-orkestraciji, sastav je, čak i u svojim akustičnim fazama, zadržao temeljno rokerski izraz.

Po mjeri vremena i svijeta

Novi opus, jasno se to vidjelo u ovom nastupu, nastao je komponiranjem na električnoj gitari. Osim uvodnih, najtipičnije su se učinile Kalashnikov i naslovna skladba albuma, nazvana po lako zapaljivu materijalu. Upravo su tako i zvučale — zlokobni teški uvod koji brzo plane u zagušljivi plamen prorezan tamnim višeznačnim stihovima. Čak i najdopadljiviji trenuci, oni u kojima je glavni ton davao prepoznatljivi melankoličan glas vokalistice Carle Torgerson, poput balade Northsea Train, koja je podsjetila na atmosferični soundtrack-zvuk s albuma Devil's Road, ili dugačke The Last Ones, izvedene u dodatku, ovdje su zazvučale oporo i teško. Osim što je novi album izveden u cijelosti, ostalo je mjesta i za ponešto prerađene stare skladbe, koje su se duhom uklopile u novi materijal. Začudo, tu su se dobro snašli i, inače poprilično drukčiji, Walkabouts-klasici Last Train To Mercy i The Light Will Stay On, od kojih je posljednji, dakako, publika najtoplije primila. U izvođačkom smislu, novost u ovom prvoklasnom rock-izdanju bile su vrlo odmjerene gitarske solaže i vrlo zanimljivi pasaži Glenna Slatera na klavijaturama. Novi zvuk skupine koji smo ovom prilikom čuli znatno je udaljen od njihova zaštitnog tristesse-izričaja te potpuno lišen trip-hop estetike kojoj je Eckman naginjao prošlih godina. Isto tako, nije bio prisutan ni pomalo iritantni vrišteći Eckmanov vokal kojeg poznajemo iz suradnje s Bambi Molestersima, nego potpuno nova kvaliteta kontrasta Carlina glasa sa žestokom podlogom. Uživo, materijal s novog albuma, najžešći iz instrumenata (i pera) skupine u posljednjih deset godina, očito, dobiva još više na smislu. Baš po mjeri vremena i svijeta u kojem živimo.

Velimir Cindrić