Kolijevka jazza

New Orleans — rujan 2005.

Zahvaljujući ponajprije medijima, ali i osobnim kontaktima, svjedoci smo nedavne katastrofe koju je uragan ljupka imena Katrina, prouzročio u New Orleansu. Brojne su zemlje svijeta u sklopu svojih mogućnosti poslale iskaze solidarnosti, pokazavši poplavljenom gradu i bogatim Sjedinjenim Državama da i skromna moralna ili materijalna pomoć ne mora biti samo puka kurtoazija, nego i nešto više! Ta je katastrofa na poseban način senzibilizirala velik broj džezista u svijetu, bez obzira na stilsko usmjerenje, amaterski ili profesionalni status. Svi su oni na svoj način željeli iskazati suosjećajnost s New Orleansom, jer taj grad jest i ostat će neprijepornom kolijevkom jazza, pa se na tu činjenicu i u ovoj rubrici valja osvrnuti. U New Orleansu se početkom prošlog stoljeća zbio neponovljiv splet religijskih, socioloških, kulturoloških, multinacionalnih pa i rasnih okolnosti, koji je rezultirao pojavom specifičnoga glazbenog fenomena 20. stoljeća — jazza. Pojava takve osebujne glazbe nije do tada nigdje bila zabilježena te stoga ima muzičku i povijesnu težinu, te nije polovicom devedesetih tokijskom deklaracijom UNESCO–a bez razloga svrstana uz bok klasične glazbe. Potomci crnačkih robova iz zapadne Afrike susreli su se tamo s crkvom i religijom, miješani s Kreolima i francuskom populacijom, te u doticajima s doseljenicima raznih provenijencija nerijetko povezani s javnim kućama pa čak i s kriminalom, činili su dio kozmopolitskoga New Orleansa, okružena vodama Mississippija i jezera Panchatrain. No New Orleans nije samo kolijevka jazza, pod tim imenom poznajemo i važan primordijalan stil jazza, koji su inovirali samouki, ali i neki educirani crnački glazbenici. Niz je njihovih imena impozantan i vrlo važan, i proteže se od legendarnoga trubača i vokalista Louisa Armstronga, klarinetista Lorenza Tija, trombonista Kida Oryja, Big Eye Nelsona, kornetista Freddieja Kepparda i Buddyja Boldena, preko onih koji rodom i nisu bili iz New Orleansa, ali su mu svojim jazzom podarili neizbrisiv pečat, primjerice ragtime–pijanisti i skladatelji Scott Joplin, Eubie Blake i Champion Jack Dupree te kornetist Oscar Poppa Celestin, pa sve do pijanista Ellisa Marsalisa i njegovih sinova na čelu s danas neprijeporno najcjenjenijim Wyntonom. Tko se u ovom trenutku ne bi prisjetio cajuna i zydeco–glazbe, parnih brodova lopatara koji su jazz nosili uzvodno velikom rijekom, ili kornetista Kida Thomasa Valentina, koji je sa svojim glazbenicima još ne tako davno svirao u, sad nažalost poplavljenu, legendarnom Preservation Hallu, ili pak limenih glazbi koje su koračale, a to rade još i danas, ulicama New Orleansa, svirajući u raznim prigodama, najčešće na pogrebnim povorkama, predvodeći karakterističan second chorus. Tu je napokon i danas vrlo cijenjena interpretkinja gospel–songa, rhythm & bluesa, bluesa i jazza Lillian Boutte, poznata i europskoj publici. O New Orleansu i njegovu jazzu napisane su brojne knjige i eseji, te bi se o tom gradu i njegovu jazzu moglo mnogo reći i napisati. Posve dovoljno da trenutačna katastrofa pobudi u jazz–tradicionalista, ali ne i samo u njih određene emocije, što primjerice dokazuje i napor predstavnika najmodernijeg europskog jazz–izričaja, njemačkoga pijanista i skladatelja Wolfganga Daunera. U ovom se trenutku ne zna sudbina istaknuta trubača swinga Wallacea Davenporta, kao ni Muzeja new orleans–jazza, koji je čuvao vrijedne izloške povijesti jazza. I najveći su se festivali tradicionalnoga jazza u Sacramentu, Dresdenu, Bredi i Asconi angažirali u skupljanju pomoći poplavljenomu New Orleansu. Posljednji je otvorio i web–stranicu za sve džeziste svijeta koji se žele uključiti u akciju. U ovom je kontekstu začudna šutnja naših džezista i džezista, koji se s iznimkom Hrvatskoga jazz–kluba ni jednom riječju ili notom nisu oglasili. Kao da im nije jasno da bez korijena jazza iz New Orleansa ne bi uopće bilo glazbe s kojom se povremeno ili stalno s više ili manje uspjeha bave.

Mladen Mazur