Kloneći se mainstreama

Kloneći se mainstreama

Gorko–slatka, humorno–mračna komedija / (melo)drama / film ceste Slomljeno cvijeće u prvome redu predstavlja osebujan glavni muški lik; još jedan u nizu Jarmuschevih ekscentričnih marginalaca i autsajdera svojstvene životne filozofije

Kultni nezavisni filmaš, indie–pionir, koji u mnogim filmofilskim krugovima uživa status polubožanstva (posebice zbog remek–djela Mrtav čovjek) — Jim Jarmusch veliki je, istinski i iskreni, beskompromisni neovisnjak koji se ni nakon uspjeha na independent–sceni osamdesetih godina nikad nije priklonio velikim holivudskim studijima te postao još jedan sagorjeli šminker koji živi na staroj slavi; radije se, gotovo se tvrdoglavo kloneći mainstreama, posvemašnje iščuđava pa čak i žalosti kad njegovo posljednje djelo koje svuda skuplja hvalospjeve – Slomljeno cvijeće, mnogi proglašavaju ujedno i redateljevim prvim pristupačnim široj publici. I uistinu, gorko–slatka, humorno–mračna komedija / (melo)drama / film ceste Slomljeno cvijeće u prvome redu predstavlja osebujan glavni muški lik; još jedan u nizu Jarmuschevih ekscentričnih marginalaca i autsajdera svojstvene životne filozofije, nošen svakodnevnom strujom, posvemašnje pasivan i teško čitljivih emocija. Redatelj ga je pisao upravo za Billa Murrayja – komičara koji je (baš poput Robina Williamsa) nakon početaka u blockbuster–komedijama (Istjerivači duhova, Beskrajan dan) vlastiti izraz pronašao upravo u low–key–neovisnim projektima, s tankom granicom između humora i dramatskog, smiješnog i tragičnog; njegova gotovo basterkitonovska kvaliteta lakonske izvanjske nepokretnosti s tek minimalnim naznakama bujanja nutarnjih previranja (boli, kajanja, čežnje, možda čak i tupe ravnodušnosti), odnosno sposobnost da s tako malo kaže toliko mnogo, upravo je čudesna.

Bizarno–elegična realnost

I nježno ružičasto cvijeće koje njegov (anti)junak nosi za svojih pet žena (no uvijek drukčije – orhideje elitističkoj komunikatorici sa životinjama, ruže bogatoj malograđanki, poljsko cvijeće bajkerici) uvijek je simbol pasivnosti – dakle sama junakova stanja, pa bi se naslov u odnosu na otvoren završetak filma (a upravo je nedostatak zaključka mnogima trn u oku, iako prozaično razrješenje, s obzirom na cjelokupnu poetiku djela, u osnovi nije ni potrebno) mogao protumačiti i kao naznaka tendencije promjene tog istog stanja, kretanja naprijed, želje za promjenom. I iako upravo Murrayjev lik nosi čitav film, sjajne su uloge ostvarile i četiri njegove žene – Sharon Stone, Frances Conroy, Jessica Lange i Tilda Swinton (svaka od njih svojim životom prezentirajući i određene životne vrijednosti, kao i njihove nedostatke). Jarmuscheva bizarno–začudna realnost, elegično–refleksivno ozračje (podcrtano glazbom etiopskoga džeza Mulatu Astatkea), ironično–ciničan ton te vrlo štedljiva, no i ujedno samo vlastitu ritmu podložna režija na maksimalno učinkovit način junakova ostarjelog Don Juana ostavlja u prostoru čistilišta zbog učinjenih grešaka iz prošlosti; pomiče ga sa sofe za koju je bio prikovan i pruža mogućnost drukčijega života. No njegova tjelesno–duševna nepokretnost, koju i na putovanjima poput prokletstva nosi sa sobom, ujedno je sugerirana kadrovskim rješenjima, kompozicijama mirnima gotovo poput fotografije, bez ili sa jedva vidljivim pokretima, u kojima i vrijeme kao da je stalo (zaslugom snimatelja Fredericka Elmesa). Stoga se i uz poneke (eventualne, sitne) primjedbe za Jima Jarmuscha sa sigurnošću može tvrditi da mu je integritet uvijek bio i ostao neupitan.

Katarina Marić