JEKA OPASNOG PROSTORA

JEKA OPASNOG PROSTORA

Delimir Rešicki, Aritmija, Meandar, Zagreb, 2005.

Pjesnik iz slavonske nizine nije se iznenada ni neočekivano pojavio u visinama i gorama hrvatske poezije. Otprilike deseta njegova knjiga Aritmija u elitnom Meandrovu izdanju potvrdila je već nagoviještena (od knjiga pjesama Gnomi; Tišina; Sretne ulice; Die die my darling, Knjiga o anđelima, Ezekijelova kola do knjiga proze i eseja Sagrada familia, Ogledi o tuzi, Bližnji) najutjecajnijega pjesnika mlađe generacije. Rešicki piše o ratu, o posljedicama rata, o izgubljenim prijateljima, o tuzi i anđelima, piše o ljubavi, o rosi, inju, jasminu i smilju, o prorocima i biblijskim junacima. Pjesme se zaogrću u mit ili rock, obavija ih ona divna slavonska mliječna maglica čežnje, patnje i žudnje, nevjerice u svijet pakla, dakle zbilje. Pjesme pjevaju melodije Leonarda Cohena, krcate se atmosferom, mirisima Schulltzova cimeta, vangogovskim slikama, sa uvijek profinjenom i proživljenom osjetljivošću koja dopire i do najdubljih razina ljudske patnje, dakle postojanja. Sada se u njegovoj poeziji osjeća, Gotovčevim riječima rečeno, jeka opasnog prostora. Ponekad mislimo kako pjesnik ima ulogu proroka koji će ljudski rod upozoriti na nebulozna, necivilizacijska, sodomogomorska skretanja. Ovom zbirkom Rešicki pokazuje kako zna kako je uzaludno sve sveto, kako zna da je svijet u aritmiji sama sebe i kako najnježniji prostori njegova djetinjstva nestaju u poremećajima, neskladu, neravnomjernosti, neuravnoteženosti — sada ne svijeta — nego onoga što su ljudi i ljudski odnosi kao svijet skrojili.

Intimno i ispovjedno

U ranijim zbirkama pjesnik je anđeoskim rukopisom lizao ratne rane, pokušavao shvatiti što nam se dogodilo i što nam se događa. Nezaboravna je njegova pjesma Molitva za umiranje, u kojoj tako jednostavno i mirno ispisuje istinitu spoznaju kako mir zaboravlja rat puno silnije i sveobuhvatnije / negoli što rat / na svojemu početku / kada dozrela gramatika tiho zakuca / prvi čavao u mek jalov lijes / zaboravlja mir — govoreći o jednom od mnogih naših dječaka–mladića–vojnika koji si je u miru i mirno prostrijelio mozak / osjetivši još jednom na licu / onaj nevjerovatan / blag povjetarac s usnule ravnice / koji mu je uvijek govorio / kako će uskoro okopnjeti snijeg / i bistra voda poteći iz kamena / kojim je Kajin / darivao/ Abela. Rešicki piše iskreno, nježno, intimno i ispovjedno, a dodajem i neobičan epitet za poeziju — piše pošteno. Jeka opasnosti prostora logičan je slijed poetike krajputaša hrvatske poezije, tako malo poznata, a tako izvanredna pjesnika kakav jest Delimir Rešicki. Što to čini ili što to jest poštena poezija? Ona koja ne laže, a vidi »lažljive rečenice u ustima onih koji više nikad neće zašutjeti niti prestati govoriti o ljubavi«. Poštena je poezija odgovorna poezija, ona kojoj je etička podloga normala iz koje mali i običan čovjek progovara o nepravdama i užasima svijeta. Pjesnik je usustavljajući svoju poetiku potpuno isključio jastvo, onaj takozvani lirski subjekt u njega je usitnjen do mikroba, bez ega i taština. Već na početku rekao je kako bi najbolje pisao da ga nema. U najnovijoj zbirci on je

... tek zbunjeno pseto

Što liže sukrvicu s plahti

Pod kojima su se mrtvi

Zalud pokušali skriti od živih

Da im gamad iz dana u dan

Ne pljačka sve pliće i pliće rake

Aritmijom Rešicki razgoljuje govor: što žderem to i lajem, kaže, i starim jednako ružno kao i moja poezija. Odjekuje pjesnički prostor kojemu je nekada sjećanje bilo izvorište snene i tihe pjesničke misli, harmoničnih hamvaševskih okusa i mirisa, pjesama u čijem osvijetljenom žitu Bog pronalazi zagubljenu knjigu o anđelima. Sada je ta knjiga potpuno izgubljena, možda čak ukradena, a cijeli se prostor pjesme koji opasno odjekuje preselio u grad zvan Goga (parabola na dramu Slavka Gruma Dogodek v mestu Gogi), grad po čijoj rijeci plutaju ljudske glave. Jedna je, jasno, i pjesnikova. Znamo da je nadrealizam sin ludila i sjene, ali sjene onoga svijeta koji su ljudi proizveli. Stoga Goga i nije nadrealistička slika prostora, ona je činjenica, posljedica. U Grumovoj Gogi mrtvi ljudi hodaju po cesti, a jedini je intelektualac invalid–grbavac, koji ponavlja kako je privid jedini raj iz kojega nikada ne možemo biti prognani. Možemo dakle govoriti o Gogi–Osijeku, Gogi–Gospiću, Gogi–Zagrebu. Poštena je poezija ona koja iskreno pokazuje ljudsko zlo i nemoć istine, iza čega slijedi atrofija svega normalnog. Stoga zaista nije čudno da je poezija Delimira Rešickog asocijativno, pa čak i idejno, poveziva s pjesnikom Vladom Gotovcem (već po naslovima Gotovčevih knjiga: I biti opravdan, Zabranjena vječnost, Zvjezdana kuga). Negdje u Danteovim zvijezdama susreću se misli autsajdera i krajputaša. Nije jednostavno objasniti kako je ovdje zapravo riječ o angažiranoj poeziji, jer problem je u intelektualnoj poetskoj dimenziji koja ništa ne skriva, ali je mnogi ne razumiju ili naprosto ne žele razumijeti, a najtočnije je da ih zapravo uopće i nije briga.

Usijecanje u svijest

Ali ni tu nije kraj poetičkom opsegu Rešickog. Slike iz njegove pjesme naprosto se usijecaju u svijest. Nagla i neočekivana metafora prije je otvarala crtež ( npr. : Sunce putuje nebom umotano u svoje krvavo / jedro), sada otvara misao: rosa je padala u nedogledna/ mirisna polja uz granicu/ koja nam je jednom davno pojela vid. Poezija Rešickog raste iz zbirke u zbirku, on razvija pjesmu na svim planovima njezine moguće prostornosti i pojmovnosti, ali nikada ne odustaje od nečega čega možda i nije svjestan — od djetinjstva i vjere u nježnost, od anđela koji nisu samo sjećanje na prošlost, nego i čežnja blagosti budućeg. Uvijek će u toga skromna pjesnika krajputaša pjesma imati onaj čudan zrcalni mjesečev odsjaj, i fosforni i zlatni, opojan od jeseni u predvečernjim slavonskim poljima. Tako se uvijek važu priroda i čovjek, deskriptivna i angažirana poezija, osjetljivi dječak i razočarani čovjek koji prima tugu svijeta drugih. Rešicki ne zaboravlja ništa od iskustava svojih ranijih knjiga, i dalje nam podastire igru jezika izrazom, nadrečenična jedinstva, potragu za riječima koje se, iscrpljene, odjednom ispune novim nijansama značenja. Poetiku Delimira Rešickog moguće je eliptično prikazati u nekoliko rečenica. Raditi u jeziku isto je što i raditi u polju, kaže pjesnik, dođe nevrijeme, dođe tuča i mraz, i od svega i u jeziku i u polju ostaje veliko ništa. Ništa ne plodi zemlju tako kao strah i pepeo, ništa ne leti tako lako kao olovo ništa nije tako sveto kao ono što je uzalud, reče Rešicki. Najvažnije u životu jest boriti se za izgubljenu stvar, dodaje jeka opasnog prostora.

Tea Benčić Rimay