Iz riznice prošlosti

Iz riznice prošlosti

Htjeli bismo, možda to danas zvuči entuzijastički, da prikazane kuće i aglomeracije doživimo i u budućnosti, da ih oživimo u suvremenom životu i svojoj okolini, tomu i služe napori kao što je ova izložba

Naselja nastala na povijesnom tlu, u prastaro doba iskrena i prirodna, opora života, morala su se razvijati izvornom logikom u tradiciji vlastitog regionalnog i kulturnog kruga i stoljećima poznatih i prokušanih zakonitosti. Takvu moć spontanosti životne logike danas više ne poznajemo. U procesu nastajanja ruralnih struktura nije moglo biti pogrešaka u razvoju naselja, pa nije moglo biti ni ružnih ili krivo izvedenih objekata; postojale su tek bogatije ili siromašnije kuće kao zajednička prostorna vrijednost cjelovite aglomeracije. To je, dakako, velika škola i opomena našem vremenu izgubljene duhovne ravnoteže.

Baštinjeno pučko graditeljstvo

Bogatstvo ostvarenoga prostora ne gubi nikada snagu ni smisao. Zato danas autentičan stari prostor privlači našu pozornost, a njegova je vitalnost i u mogućem prevođenju na najsuvremeniji prostorni jezik. Uvijek i svagdje, gledajući, doživljavajući i shvaćajući te prostore možemo učiti i ono što u školi nismo mogli doznati. Ushićuje pak spoznaja da je prostorni sustav tih baštinjenih vrijednosti neposredno primjenjiv i u suvremenoj organizaciji prostora, a često mu može služiti i kao primjer. Tradicionalna iskustva neizmjerno su bogatija od suvremenih shema, koje uglavnom ovdje baš ničemu ne odgovaraju. Baštinjeno pučko graditeljstvo stvaralački je čin koji nas vodi od elementarna do složena poimanja arhitektonskog prostora što ga gradi život i etika života te onog života koji omogućuje i gradi prostor u uzajamnim i nerazdvojivim vezama ta dva pola, između kojih nam otkriva veledjela prostornog i graditeljskog umijeća različitih krajeva. Takvom analizom kao mogućnosti građenja u postojećem i uvijek specifičnom prostoru otkrivamo materijal i oblike te odnos čovjeka graditelja prema svijetu u kojem živi. Zašto nas i dalje stari baštinjeni objekti, mnogi zaboravljeni i napušteni, mogu intrigirati? Želim posebno naglasiti da ti, mnogi bi kazali marginalni objekti, osim što su važan i neisključivi graditelj širega krajolika, u sebi nose, po svakoj teoriji arhitekture, vrhunske prostorne vrijednosti u najopćenitijem smislu: od načina uklapanja u pejzaž, preko savršena ostvarivanja funkcije, uporabe materijala i konstrukcija, do arhitektonskih proporcija i estetskog pokazivanja. Isključujem ovdje i njihovu povijesnu vrijednost, jer kao takvi govore tek jednostrano.

Zakoni velike arhitekture

Zanima me, dakle, ona dimenzija njihova prepoznata značenja koja danas još intenzivno živi i u našoj svijesti može potaknuti i pokrenuti na razmišljanje, a može poslužiti i kao podloga najsuvremenijoj teoriji prostornoga stvaralaštva.

Svaki je ovdje prikazani objekt rastumačiv teorijom arhitekture, dakle i estetike. U svakom se objektu sažimaju svi zakoni takozvane velike arhitekture, premda ti objekti nisu svjesno građeni prema tim zakonima nego se čini da zakoni arhitekture izviru upravo iz njih. Tu smo i blizu odnosu funkcija — estetika. Na tim građevinama to je savršeno jasno. Njihova je funkcija nužnost, a životna potreba na prvom mjestu; ostvaruje se genijem građenja, konstruiranja — materijaliziranja, a to u konačnici znači da se pokazuje kao oblik, a taj je uvijek estetsko djelo. Upravo tu uočljivoaje besmislenost pitanja: je li u graditeljskom stvaralaštvu prva funkcija ili estetika? Razlažući ovu iskrenu arhitekturu, taj odgovor nećemo naći, jer je pitanje promašeno. I funkcija i estetika ovdje su isprepletene i usporedne i nemoguće je odrediti prednost. Sve ovo govorim, jer su sklopovi spomenutih kuća gotovo uvijek savršena estetska djela. Graditeljski zakoni podređeni su funkciji, ali njihov sklop uvijek je estetika. Dakle, estetika graditeljskog oblika upravo je funkcija sama. To i nije čudno, jer estetika je imanentna svakom iskrenom čovjekovu graditeljskom činu. I još nešto: taj prirodan proces u današnjem urbanom svakodnevlju izgubio je prirodan slijed, pa se estetika traži kao dodatak okrnjenom graditeljskom procesu. Budući da nas potiču na takva razmišljanja, objekti itekako aktualni, ili bi to morali biti u našoj suvremenoj svijesti. Eto, tu nalazimo vrijednosti, ali pritom moramo isključiti svaki formalizam i, jasno, materijalnu vrijednost. Usuđujem se reći: sam objekt po sebi i nije toliko važan, koliko svijest u nama o njegovu postojanju. S druge strane, te su kuće vrijedna tradicijska baština i veliko učilište arhitekture. Na svakoj od njih može se protumačiti cijela teorija građenja i složena estetska pojavnost. Htjeli bismo, možda to danas zvuči entuzijastički, da prikazane kuće i aglomeracije doživimo i u budućnosti, da ih oživimo u suvremenom životu i svojoj okolini, tomu i služe napori kao što je ovaj pred nama. Shvatimo ga, dakle, kao poruku i poziv za spas nepovratnih vrijednosti kojih smo baštinici i za koje smo moralno odgovorni pred budućnošću. Današnji napori oko očuvanja ruralne baštine možda su i posljednji mogući i etički i praktički pokušaj, jer, nažalost, bojimo se da ni prikazane kuće i sela nećemo više moći pokazati djeci i unucima. Sa stručnom i znanstvenom valorizacijom možda će se svi složiti, ali praksa nezasitna i kaotična vremena bez strogih zakona ne mari niti se zaokuplja tim pitanjem. Ono što mi možemo učiniti, a nadamo se uvijek da će to imati barem malo odjeka, jest upravo ono što čini ova izložba i njezina autorica Ksenija Marković i svi koji su posredno i neposredno bili angažirani, te je vlastitim radom ili prilozima omogućili.

Tomislav Premerl