Intima razumijevanja

Intima razumijevanja

Nedavno nas je tragedija grada New Orleansa podsjetila i na međunarodnu solidarnost glazbenika jazza i svih iskreno vezanih uz tu glazbenu pojavu. U tim su razmišljanjima prednjačili dakako predstavnici tradicionalnoga jazza te stilski primjereni ansambli, kojih je u svijetu, a napose u Europi, velik broj. Neki neprekidno djeluju desetljećima, a neki se prema afinitetima sudionika osnivaju samo u posebnim prilikama i okolnostima. Tako je zahvaljujući Švicarcu Dannyju Tobleru, pri samu kraju prošloga stoljeća, formiran međunarodni sastav tradicionalnog jazza, nazvan, The European New Erleans Jazz All Stars, diskografska ostvarenja kojeg nisu bez razloga dobila ime The Wonderful Sound Of New Orleans Jazz. Na istoj su se pozornici i u tonskim studijima našli poznati britanski trombonist Chris Barber, izvrsni austrijsko–švicarski kornetist i trubač Oscar Klein, londonski tradicionalisti, klarinetist Sammy Remington i stride–ragtime–pijanist Keith Nichols, zatim kontrabasist, član glasovitog nizozemskog Dutch Swing College Banda, Bob van Oven, švicarski ritam–gitarist Peter Schmidli, njemački bubnjar Karl Bernhard Rau, te gošća, autentična ambasadorica new orleans–jazza, bluesa i gospel–songa, Lillian Boutte.

Šaroliko podrijetlo

Taj se po podrijetlu sudionika šarolik, ali po afinitetima itekako blizak ansambl našao na pravom mjestu u pravo vrijeme, snimivši uz ostale nastupe i impresivan niz tradicionalnih skladbi te standarda New Orleansa. Spomenuto su stilsko zajedništvo glazbenici pokazali odmah na početku programa diska izvedbom jednoga tradicionalnog bluesa, nazvana za tu priliku Intro Blues. Od tradicionalnih su kompozicija iz bogate mape crnačkih autora New Orleansa odabrali niz pjesama religijske i svjetovne provenijencije: What A Friend We Have In Jesus, Do You Know My Jesus, Just A Little While To Stay Here, Bucket Get A Hole In It te blues Burgundy Street Blues. Od skladanih, tu je i nekoliko poznatih tema autora: W. C. Handyja, Coxa, Creamera, Spencera i Clarencea Williamsa, dvojca koji nije bio ni u kakvu srodstvu, LaRocce i Shieldsa poznata iz Original Dixieland Jazz Banda, te Oryja i Palmera. Nižu se tako sve poznati naslovi: Fidgety Feet, Way Down Yonder In New Orleans, Nobody Knows When I’m Down And Out, Everybody Loves My Baby te na kraju i legendarni Hanyjev St. Louis Blues. Vrijednost diska nije samo u međunarodnom iskazivanju poštovanja New Orleansu i povijesti jazza uopće, te slijedom toga tradicionalnom jazz–izričaju, nego i u intimi međusobnoga razumijevanja džezista iz raznih sredina, koji progovaraju zajedničkim glazbenim rječnikom. O kakvoći interpretacija bespredmetno je govoriti jer je riječ o izvrsnim interpretima, razinu izvođenja kojih može bez problema prihvatiti i vokalistica međunarodne glasovitosti iz New Orleansa kakva je Lillian Boutte, koja se ansamblu priključuje u aranžmanima swinging–gospela, What A Friend We Have In Jesus i Do You Know My Jesus te u swing–izvedbama skladbi Everybody Loves My Baby te na kraju i u efektnom klasičnom St. Louis Bluesu.

Mladen Mazur