Igre tijela i identiteta

Igre tijela i identiteta

Izbjegavanje čvršćeg strukturiranja programa najbolji je pokazatelj opreke svakoj normativnosti, te je i na toj razini dokaz mogućnosti supostojanja i tolerancije

Festival nastao iz potrebe za pomicanjem aktivizma u sferu umjetničke proizvodnje, festival Queer Zagreb (queer, eng. čudan, drukčiji, homoseksualan) ove se godine u trećem izdanju prelio iz uskih okvira početno zadanih umjetničkim vrstama. Nakon prvoga posvećenoga uglavnom kazalištu, preko drugog koji se zasnivao na filmu i glazbi, treći je Queer Zagreb postao festival u pravom smislu riječi, organizacijski i koncepcijski raznorodan, ali okupljen oko jedinstvene teme djetinjstva. Iako je i natječaj za queer bajku sam po sebi ekskluzivitet svoje vrste na domaćem literarnom tržištu, kazališni je dio programa ipak ono na čemu se najbolje vidi produkcijsko umijeće organizatora, ali i recepcija kako kazališnih krugova tako i one publike koju možda i ne zanima nametnuti festivalski kontekst, nego izvedba sama. Rodni i spolni identiteti, njihova križanja i miješanja izvan binarnih opreka, razumljivo su osnovna polaznica programske koncepcije ovakva festivala, što dakako nije zaobišlo ni njegov kazališni dio. No, to je ujedno i jedina poveznica između i formom i sadržajem posve različitih performansa, plesnih projekata, dramskih predstava za odrasle i lutkarskih za djecu odigranih u sklopu festivala po izboru voditelja programa Zvonimira Dobrovića. U tom je smislu izbjegavanja sortiranja i čvršćeg strukturiranja i sam program najbolji pokazatelj opreke svakoj normativnosti, te je i na toj razini dokaz mogućnosti supostojanja i zagovor tolerancije.

Muško srce

Koliko je samo kazalište ipak važan segment festivala Queer Zagreb, pokazalo je i svečano otvaranje u Domu HDLU–a. Kako je prva od najavljenih performerskih skupina, Crkva cjelovitog evanđelja, koja je dosadašnja izdanja festivala pratila izvana, prosvjedujući protiv same manifestacije, ali i neprocjenjivo dodajući njegovoj vidljivosti, medijskoj zanimljivosti i sveopćem festivalskom šušuru, u posljednji trenutak ipak odustala od nastupa, ovaj je put izostao uobičajen dekor otvaranja. Ipak, ta činjenica nije nimalo omela performans Takaoa Kawaguchija naslova D. D. D., u kojem plesom i glazbom, u nekoliko poglavlja, psihoanalizu spušta na razinu analize kuće duše, konkretizirajući filozofska pitanja primjerima impulsa vlastitog tijela. Podrazumijevajući okvirno i paušalno shvaćanje japanske kulture u očima drugih, on svoje tijelo, pritom dodatno sputano kostimom kako bi se pojačala aluzija na borbenost, bilo onu ratnika ninja iz prošlosti ili onu suvremenu ultimate fighta, kroz izvedbu ogoljuje do razine krhkosti osnovnih elemenata, onih koji, osim ako nisu baš primarni spolni organi, svima osim liječnicima ne govore o rodnoj pripadnosti vlasnika. Tako se pitanje koliko će puta moje srce zakucati prije nego što umrem?, nimalo slučajnom simbolikom izbora organa, čita i kao koliko će ljubavi dotad proizvesti ili barem osjetiti?. Iz opreke namjerno pogrešnih obavijesti koje Kawaguchi daje na početku performansa, do kraja s ponovnim rođenjem u sluzi vlastite žudnje, izdiže se upravo odgovor na zacrtane identitete i normativna očekivanja.

Tradicionalni i suvremeni koraci

Tek nešto manje skriven u namjerama, a otvoreniji u kritici, jer se bavi svojom pozicijom u konkretnom društvenom kontekstu, bio je nastup brazilskoga plesača i koreografa Luiza de Abreua, koji u solu Samba ludog Kreola kombinira nekoliko jasnih znakova: brazilsku zastavu, sambu i nago crno izvođačevo tijelo. Osnovna je pritom upravo glazbena podloga plesa, jer je samba zanosna ritma, ali sjetnih tekstova, i time svojevrstan južni pandan gospelu Afroamerikanaca. Lelek brazilskih robova, uz ironičnu igru sa zastavom, de Abreu spaja s vlastitim homoseksualnim određenjem, naglašavajući kako je u siromašnom Brazilu loše biti potomak robova, ali još je gore biti crnac i gay. S druge strane, očito je da takav problem ne muči izrazito bjeloputa sunarodnjaka Wagnera Schwartza, čiji koreografski solo wagner ribot pina miranda xavier le schwartz transobjeto zbog izrazite referencijalnosti računa na poznavanje svjetske suvremenoplesne scene. On već naslovom jasno daje do znanja od koga sve posuđuje, no u izvedbi stvara kolaž postupaka preuzimajući prizore iz tuđih predstava kako bi predstavio sebe, i time izravno postavio pitanja ne samo o originalnosti umjetničke kreacije nego i o samu izvođačkom identitetu, unutar suvremenog plesa, ali i izvan pozornice.

Razlika od malih nogu

No, nijedan od navedenih autora i izvođača nije se približio ovogodišnjoj temi djetinjstva i heteronormativnosti nametnute odgojem od najranije dobi, što je ispravio ljubljanski Mini teater s dvjema predstavama. Ona za odrasle, Schneewittchen — After Party Roberta Walsera u režiji Ivice Buljana, suvremena je obrada modernističkog nadopisivanja jedne od najpoznatijih bajki, dok je lutkarska predstava Drugačen, u režiji Ivane Djilas i izvedbi Barbare Kukovec i Matje Pucko, upravo najmlađima namijenjen priručnik za toleranciju prema različitostima svih vrsta, od oblika tijela do njegove boje. Niz je zaključila francuska kompanija Médiane predstavom–instalacijom naslova Matildin valcer, sanjarija za odrasle i djecu, čiji je osnovni motiv ponovno identitet, ali ovaj put prhak poput keksa. Iako se nepažljivu dijelu javnosti čini da je queer tematika i aktivizam nepotrebno isticanje različitosti, koju bi se ‘uspješnije’ toleriralo kad se sama ne bi isticala, ovogodišnji je Queer Zagreb u organizaciji naišao i na poteškoće pri komunikaciji s tehničkim osobljem, konkretno onim Zagrebačkoga kazališta mladih, čime se, nažalost, njegova svrha samo potvrdila. Tako svaka od predstava, kao i cijeli program ovog u domaćim okvirima posve jedinstvenog festivala, ipak nije tek još jedno gostovanje, nego ipak i očito potreban zagovor prava na razliku.

Igor Ružić