Igračke i stolci

Igračke i stolci

Naslov izložbe, Nation Communication, sugerira da zapravo i nije tako važno što se snima, nego ponajprije želja za komunikacijom (preko granica, nacionalnosti i boja) individualnog rada s publikom i s vanjskim svijetom

Mladi češki umjetnici; Ivana Dvorska, Martin Cenkl, Svatopluk Klesnil, David Kominek, Libor Fojtik, Jaroslav Dufek, okupljeni su u fotografskoj skupini A 201, osnovanoj prije godinu dana na Institutu kreativne fotografije Šleskog sveučilišta u Opavi. Iako je riječ o potpuno različitim stilovima, izložene fotografije doimaju se uravnoteženo. Fotografijama se provlače dvije zajedničke niti, jedna očigledna, druga manje očigledna. Prva je svojevrsna dokumentarističnost fotografija, uz naglašavanje da su prizori preuzeti iz običnog, svakodnevnog života. Autori sami vole reći da su pretvarali obične situacije i motive iz stvarnoga života — u dokument i — tu se javlja druga, ne na prvu loptu očigledna zajednička nit — u likovno djelo. Jer riječ je uvijek o metaforičkom značenju viđenoga. Možda to lakše vidimo u maloj dvorani, gdje Martin Cenkl izlaže I igračke oživljuju i Jaroslav Dufek Red 4. Posebno osvjetljenje, sjene, razmazane boje, fotografija koja je često malo izvan fokusa, daju dojam zbivanja na fotografiji, kretanja igračke koja zapravo stoji ili sjedi, udahnjujući misaonost u zaleđeno lice, koketirajući s idejom drugoga načina postojanja. Riječ je uostalom o onim istim igračkama koje su bile žive u svačijem djetinjstvu. Jaroslav Dufek počinje s crvenim kvadratom koji je, kaže, automobil Olcit i znači pobunu, temperament, proždrljivost. S elementima stolca na visokim nogama, također u obliku četverokuta i oštećene lutke, u seriji fotografija gradi priču o bijegu iz postojeće situacije do točke s koje su mogući novi putovi, a koju veselo označava grafitima iza stolca na posljednjoj fotografiji u nizu. Kockastost stolca djeluje zatvarajuće, stolac sam po sebi znači sjedenje i pasivnost, ali Dufek razbija taj dojam najavljujućom crvenom bojom u prvoj fotografiji, a poslije u igri priča priču o oslobađanju slažući na različite načine lutku i stolac. Svetopluk Klesnil i Ivana Dvorska posvetili su se detaljima. Klesnil na svojem tijelu traži tragove doživljaja, svoje duše. Možda univerzalnu spoznaju i dotičemo na neki način sjećanjem na djetinjstvo, jer, kako i sam autor objašnjava, i u Svatopluka Klesnila, ponovo je riječ o tragovima iz djetinjstva. On ih nalazi u neobičnim kompozicijama u kojima dominantan dio ima neki dio tijela; dio brade, prsa, oko, a uz njih dolazi koprena. U kombinaciji s crno–bijelom, Klesnil stavlja narančastu i od dokumenta doživljaja smjesta prelazi u — likovno djelo ili, drukčije rečeno, kompozicijom i bojom, dijelovi tijela iz dokumentarnosti prelaze u likovnost, postaje vidljiv uhvaćeni trenutak u kojem se tijelo sastaje s dušom. Ivana Dvorska snimila je ono što ona naziva nečim najobičnijim iz života, sjedenje u uredu ili vožnju metroom, mračnu cestu ispred izloga, ne može se zapravo sa sigurnošću odrediti, ali može biti riječ i o svim navedenim mjestima, ako u tim trenucima gledamo iznad sebe, u neonska četverokutna ili okrugla svjetla. Jer Ivana Dvorska prikazuje samo to — svjetleća tijela na tamnoj pozadini. Autorica tako u situacije stavlja subjektivno i mistično. »Svi mi živimo prilično slične živote, rješavamo iste probleme, uživamo u istim trenucima sreće i uvijek postoji nešto više«, objašnjava autorica. Neonska svjetla suvremeni su bezvremeni urbani valovi u kojima Ivana Dvorska vidi to — nešto više. David Kominek i Libor Fojtik dokumentarnošću bi se približili putopisnoj fotografiji, kada ne bi bila riječ o likovnoj metaforičnosti. Kominek fotografira svakodnevni život područja Hana u blizini Olomouca, običaje i mjesta koji nestaju zbog starenja stanovništva i odlaska u gradove. Svi prizori snimljeni su u crno–bijeloj tehnici i govore o zajedničkom radu. Fojtik na fotografijama iz Azije donosi boju, ali ne izrazitu, vrlo ju precizno kombinirajući s potpuno tamnim plohama, snimajući uglavnom po jednu figuru čovjeka, ponekad psa ili bicikl, koje suprostavlja praznini, koja bi lako mogla biti i praznina mase, pogotovo kada je riječ o azijskom mentalitetu i napučenim gradovima. Izražajne su njegove fotografije osamljenih figura pokraj ispražnjenih stolaca ili na klupi u baru, koje gledaju u prazno. Svi autori s naslovom izložbe Nation Communication željeli su pokazati i još jednu svoju namjeru; da zapravo i nije tako važno što snimaju, ponajprije želeći komunicirati, preko granica, nacionalnosti i boja, invidualnog rada, s publikom i s vanjskim svijetom, koji je čudesan i meditativan i u nadrealnoj dimenziji.

Dina Ivan