Hvala na čokoladi

Hvala na čokoladi

Charlie je definitivno bolji od najfinije čokolade, a namijenjen je antipoterovskoj gerili

Cjelokupni dječji opus Tima Burtona svodi se na vječnu borobu konvencionalnog i drugotnog (Edward Škaroruki, Pee Weejeva velika avantura), života i smrti (Predbožićna noćna mora i najnoviji Corpse Bride). No, koliko se god Burton trudio prijeći granice holivudskog tretmana bajkovitih tema, bilo da je riječ o animiranom ili igranom filmu, šrekovski konzervativizam ipak je prevagnuo u hepiendu. Jer, kao što u tradicionalnim bajkama nikad nismo vidjeli da se kraljevna udala za žabu, tako se u Burtona ni živi ne mogu ženiti zombijima. Slično biva i s autorovom šarmantno ekscentričnom adaptacijom Dahlove moralke Willy Wonka i tvornica čokolade, kojoj se već dogodio uspješni transfer u pokretne slike s razigranim tandemom Mel Stuart & Gene Wilder. No, dok u ultradarkerskom postupku Corpse Bridea prevladava igra svjetla i sjene, vizualna estetika Charlieja svedena je na pulsirajuću eksploziju energije, boje i pokreta, i u tome se fino oslanja na Stuartov original iz 1971, koji se uvelike napajao kičastom pop–estetikom (gondole na čokoladnoj rijeci, grimovska stabla sa slatkišima poput onih iz Ivice i Marice, narančasti patuljci). No, dok su se Stuartovi krajolici doimali poput halucinacija nekog hipijevca koji je u prezaslađeni frape od jagoda umiješao preveliku dozu amfetamina, oni Burtonovi bliži su vlažnim snovima Michaela Jacksona. Čak je i njegov tvorničar čokolade Depp/Wonka zamišljen kao dendijevski spoj androginog Jackoa (ten) i urednice američkog izdanja »Voguea« Anne Wintour (frizura). Zato je najduhovitija bila cinična opaska »Voiceova« kritičara, koji je napisao da se nakon Jacksonove oslobađajuće presude nekako lakše može gledati Wonku koji nikako ne može izgovoriti riječ roditelj dok prati petoro djece i njihove čuvare u obilasku čokoladne utvrde, njegova privatnog Xanadua/Neverlanda. Dakako, Burto-nove (auto)referencije mnogo su šire i sežu u rasponu od Edwarda Škarorukog (prizor s rezanjem vrpce), Krupne ribe (melodramski odnos oca i sina), pa sve do 2001: Odiseje u svemiru (tabla čokolade kao zamjena za Kubrickov monolit) i Deset malih Indijanaca (proces whodunnit–eliminacije), ali i Fincherove Sedmice, koja bi se ovdje mogla preimenovati u Četvorku. Jer, izuzev dobroga dečka Charlieja Bucketa, Burton ne idealizira klince, nego ih nemilosrdno portretira kao čudovišna derišta. Zato ostatak njegove škvadre personificira četiri smrtna grijeha djetinjstva, konkretnije, proždrljivost (predebeli Augustus), agresivnost (Mike), pohlepu (razmažena Veruca) i samoreklamerstvo (žvakalica Violet). Gotovo pa dovoljno da postanu metom serijskoga ubojice. Zato je dobra vijest da su mali Ameri umorni od teroriziranja sladunjavim, dosadnim i nemaštovitim komadima iz recentne diznijevske produkcije koji vrijeđaju dječju inteligenciju, od Herbieja pa nadalje, prigrlili Willyja Wonku (sudeći po matineji na kojoj sam bio nazočan, čini mi se da ga vole i mali Hrvati). Zato je prošloljetni američki box office bio iznimno dark. I to je u redu. Ako je svoju najnoviju animiranu ekstravaganciju Corpse Bride snimio za djecu koja su odrastala s odgojnim metodama Marilyna Mansona, onda je Charlie, definitivno bolji od najfinije čokolade, namijenjen antipoterovskoj gerili. Jer, za razliku od umivenije J. K. Rawling, Dahl voli podučavati djecu kako se boriti s vješticama, a da se ne moraju prati, i kako se čokoladom obraniti od Zla odraslih. A to je materijal za koji je Burton spreman na sve, samo da ga se dokopa. No, koliko su god neki pokušavali iščitavati nevine Willyjeve rečenice u dvosmislenom kontekstu (»Sjećaš li se prvog slatkiša koji si pojeo?«, »Kušajte malo moje trave«), na kraju će ipak pobijediti pozitivne poruke o važnosti obitelji. Bez obzira na to, ipak mi se čini da Halloween i dalje ostaje Burtonov omiljeni praznik. Darujmo mu golema Bunnyja. Čokoladnog. To je nadasve zaslužio.

Dragan Rubeša